Najiskrenije mi je žao zbog svega što se dogodilo. Emotivac sam po prirodi i neke stvari me pogađaju duboko u srce. Slijedom brojnih novinskih tekstova o meni proteklih dana u medijima, želim, i dužan sam, iznijeti i svoju stranu priče.

U Rimu nisam bio zbog provoda, već zato što sam morao izaći iz Hrvatske da bi mi se produljila viza. U taj nesretni ponedjeljak nakon ručka sam popio čašu ili dvije vina, kako je i običaj ovdje u Dalmaciji. Najveći problem je to što uz sebe nisam imao vozačku dozvolu, koju sam izgubio. Vozio sam najnormalnije, nisam ludovao u automobilu ni krivudao po cesti, nikog nisam ugrozio niti sam napravio ikakav prometni prekršaj. 

Bole me napisi u medijima u kojima me se karakterizira kao alkoholičara i neradnika. Nisam takav, promijenio sam se, neka životna iskustva su me opekla i naučila mnogo. U Turskoj sam slupao Ferrari i preživio Božjim čudom. Od tada nisam sjeo za volan pod utjecajem alkohola.

Teško mi je zbog svega. Nisam imao namjeru povrijediti ni izigrati ikoga, a posebno ne mog prijatelja Gorana Sablića, koji mi je pružio ruku spasa kad mi je bilo najteže. Nažalost, sudbina se poigrala sa mnom i cijeli splet nesretnih okolnosti doveo je do situacije zbog koje mi je raskinut ugovor.

Popio vino i - uhvatili me

Radio sam ozbiljno proteklih mjeseci, nisam izlazio, cijelo vrijeme bio sam u teretani ili na Marjanu, individualno trenirao... Toliko sam se želio vratiti nogometu. Alkohol nisam ni okusio proteklih mjeseci, ovo je bilo prvi put da sam nakon ručka, još pod dojmom te pobjede protiv Dinama, popio malo vina. I uhvatili su me. Pitam se zašto je tako moralo biti, ali očito je Bog tako htio.

Možda i zbog činjenice što me sad obitelj u Minsku treba više nego ikad prije. Imamo obiteljskih problema o kojima nisam spreman pričati, ali moram biti uz njih, uz majku, oca i sestru. Moram im u ovim teškim trenucima za sve nas biti potpora i oslonac. Nismo živjeli zajedno od moje 15. godine, kad sam roditeljski dom napustio otišavši trbuhom za kruhom u Ukrajinu. Neko vrijeme neću igrati nogomet, bit ću isključivo uz obitelj u Bjelorusiji. Silno mi nedostaju. Jedva ih čekam zagrliti i nadoknaditi bar dio svih tih godina izgubljenog djetinjstva, koje sam proveo isključivo posvećen nogometu.

Poslije ću odlučiti što ću i gdje ću, hoću li nastaviti profesionalnu nogometnu karijeru ili ću završiti trenersku školu i posvetiti se tome. Znanja imam, nogometnog iskustva također, a i želje. Volio bih sve to jednog dana prenijeti na mlađe generacije nogometaša.

Sutra odlazim iz Splita. Tužan sam i sretan istodobno. Tužan jer odlazim iz grada koji sam neizmjerno zavolio, kojem će zauvijek pripadati moje srce, a sretan jer sam bogatiji za divno iskustvo igranja u klubovima kao što su Hajduk i Split.

U Splitu je obitelj po srcu

Najbogatiji sam za divna prijateljstva, za obitelj Sablić, koja mi je pružila toplinu obiteljskog doma, podršku i utjehu kad je bilo najpotrebnije. Obitelj po krvi imam u Minsku, a u Splitu imam Sabliće, obitelj po srcu. Hvala im neizmjerno na svemu. Nedostajat će mi. I moj Split također. Ovo je moje doviđenja, ne zbogom. Dolazit ću ovamo svako ljeto, a možda se jednom vratim i živjeti ovdje. Hvala Hajduku i Splitu, svim navijačima, i dobrim ljudima koji su me podržavali i voljeli, nikad vas neću zaboraviti. Zauvijek ću u srcu ostati

Vaš Mile Splićanin.

Slike s plaže nisu mu pomogle

Brojne fotografije s plaža na društvenim mrežama nisu sjele treneru Buriću, nisu ni navijačima, ali on je stalno ponavljao da “sve to radi u slobodno vrijeme”.

Nađe prijatelje kamo god dođe

U Hajduku mu je sunarodnjak Maksim Bilji, ali Milevski se nije puno družio s njim. Našao je on društvo u Splitu, društven tip poput njega nađe prijatelje gdje god se pojavi.