Bila je egal utakmica, treća četvrtina. Jedan od dvoboja s ranim početkom u Spensu u Novom Sadu, dok još imate problema da vam se oči naviknu na rasvjetu u dvorani nakon što ste došli s 40 stupnjeva u zraku. Jasno vam je da nije teško biti uspavan.

Kontra tri na dva. Krenula na strani, pa je logično da igrač vrati loptu u sredinu, da suigrač ima tri opcije - vratiti lijevo, produljiti desno, završiti sam. Odabrao je opciju tri, zaustavljen je prekršajem, uz negodovanje jednoga gledatelja u ranim četrdesetima.

Prva pomisao ti je da nije sretan suđenjem. Nitko nikad nije, pogotovo ne na U-16 prvenstvima. Druga je da nije zadovoljan jer nije bio koš-faul, pa da njegova reprezentacija profitira.

- Eto, pa ti njemu dodaj i drugi put - kaže on svojem sinu, od kojeg je akcija krenula.

Eto, kaže, budi dobar suigrač umjesto da ti zabiješ koš. Eto, napravi školski i pametan potez umjesto da imaš još dva poena više pored svojeg imena na semaforu. Ne treba uopće imenovati o kojoj se reprezentaciji radi jer je sličnih primjera bilo u gotovo svim reprezentacijama. Ima i takvih selekcija kod kojih roditelji sjede na suprotnim krajevima tribina, svjesni da dva poena njihova sina nisu dva poena tvojeg i da svi ovi skauti sad gube interes za tvojim malim.

A skauta, njih tek ne nedostaje. Došlo je do toga da dobar potez na terenu s tribine ne prati pljesak nego zvuk tipkovnice, jer od 50 ljudi na tribini, njih 45 su agenti, ili prijatelji agenata, ili slični lovci na 16-godišnje talente. Ljudi rade svoj posao, ne možete ih kriviti za to, ali sve skupa je sportskim romantičarima prilično mučno. Djeca u izlogu, milijuni u mislima, roditelji u oblacima. Uz generalnu poslovnu depresiju u Europi, 16-godišnji klinci postaju obiteljima velika vrata izlaska iz blata.

Hrvatska delegacija nije bila takva. Dapače, lako je bilo čuti kad su savjeti Nikše Prkačina zagrmjeli s tribine, ne samo Roku nego i svima ostalima, u dramatičnoj završnici ogleda protiv Litve u četvrtfinalu. Pojavilo se zajedništvo i na tribini. A teren nećemo ni spominjati. Plješću i domaći gledatelji, kojih je sve više kako turnir ide kraju, prilaze ljudi i kolege sa svih strana, čestitaju - uz moj sarkastični odgovor: “Hvala, evo, dao sam sve od sebe” jer ne znam kakve točno veze imam s uspjehom mladića na terenu.

Kažu da nitko tako lijepo ne igra kao Hrvatska na ovom EP-u.

Istina je. Nakon U-20 reprezentacije, koja je dogurala do finala, U-16 se pridružila uspješnom košarkaškom ljetu. Imali smo ih već i prije, nije to ništa neobično, pa smo na seniorskoj razini od svega toga dobili vrlo malo ili ništa.

Možda ovaj put naučimo lekciju, pa uz sve umjetnike napokon stvorimo i plave ovratnike za dulji rok. Pa kad njih razvijemo, te momčadske igrače, šanse da nam se ponove lanjska Rumunjska i Nizozemska na seniorskoj razini bit će svedene na minimum.

*Igor Ćurković nekadašnji je autor emisije Zakucavanje, a sadašnji Fibin novinar i urednik zadužen za europska klupska i reprezentativna natjecanja. Kad ne gleda košarku, komentira Drugu HNL.