Pozvao sam Dražena i Gorana te im rekao da njih dvojica moraju odlučiti tko će nositi zastavu na otvaranju OI u Barceloni. Petrović se okrenuo prema Ivaniševiću, zagrlio ga i rekao mu: ‘Ti nosi zastavu, a ja ću te cijeli život zbog toga mrziti’. I sva trojica smo zaplakali, prisjetio se kroz suze tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak (86).
I ta slika Gorana s hrvatskom zastavom na otvorenju OI-ja u Barceloni 1992. ostala je vječna. Kao i Dražen, i njegove dvije trice Dream Teamu u nekoliko sekundi. Tu je i nezaboravan Cvitkovićev uzvik: “Spusti se, Franjo”, ali i dva teniska odličja. Sve to bila je Barcelona 1992. I danas najvažnije i najveće Igre za nas.

Izborili nemoguće

Igre koje su prvi put spojila naša dva najveća sportaša. Goran i Dražen do Barcelone se nisu poznavali, a nakon nje postali su veliki prijatelji. Goran se Dražena sjetio nakon osvajanja Wimbledona 2001. godine, kad je slavio u Draženovu dresu iz Netsa.

Olimpijske igre u Barceloni bile su velika prilika za izlazak mlade hrvatske države na međunarodnu scenu i sve je bilo podređeno samo tom cilju.

- Bilo je teško, ali bilo je teže onima koji su bili na ratištu. Teško je danas objasniti kako je bilo u to vrijeme, kad Hrvatska nije bila niti u Ujedinjenim narodima, a nismo se u sportskom smislu ni ‘podijelili’ s državom iz koje smo izašli. Trebalo je to sve raspetljati i izboriti se za nemoguće - istaknuo je Vrdoljak.

Rukometaša nije bilo na Igrama niti vaterpolista, no Hrvatska je ipak uspjela na turnir ugurati košarkašku momčad.

- Imali smo sjajnu momčad, ali i nesreću da su Amerikanci upravo u Barcelonu odlučili doći s Dream teamom. Da nisu, mi bismo uzeli zlatnu medalju, jer su to bili izvanzemaljci, a ne košarkaši - kaže Vrdoljak dodavši da Hrvatske ni bi bilo u Barceloni da 1990. nije bilo uspješno organizirano EP u atletici.

- Juan Antonio Samaranch poslao je Artura Takača da nam kaže da sljedećih deset godina nijedan hrvatski sportaš neće zakoračiti ni na jedno međunarodno borilište ako ih iznevjerimo i ne uspijemo organizirati EP - prisjetio se Vrdoljak.

Dogovor na pisti

EP je bio izuzetno uspješan, pa je Samaranch bio zadovoljan.

- Samaranch me pozvao da ga ispratim na pisti do zrakoplova. Bio je to neobičan poziv, ali s obzirom na to da sam živio 50 godina u Jugoslaviji, brzo sam shvatio zašto. Znao je da nas na pisti nitko ne može prisluškivati. Rekao mi je da budemo spremni, da će nam stići poziv za prijam u MOO te da će za nas napraviti nešto posebno. To posebno je bila košarkaška utakmica između Hrvatske i Katalonije, kojom je otvorena olimpijska dvorana u Barceloni - kaže Vrdoljak.

Novca nije bilo

Nije bilo previše vremena za pripremu naših sportaša, a trebalo ih je u lijepu izdanju i poslati u Barcelonu.

- Trebalo je otići i ne osramotiti se. Novca nije bilo, u to su se vrijeme kupovali kalašnjikovi, a ne odijela, ali smo i to uspjeli. Nije nas bilo stid kako smo bili odjeveni, kako smo se ponašali, na kraju ni kakve smo rezultate ostvarili. Bio je to za nas grandiozan uspjeh jer puno je Hrvatska propatila u povijesti.

Srebro košarkaša, bronce Gorana

- Finu sam ‘bananu’ stisnuo Michaelu Jordanu. Bunio se, tražio je silaznu putanju, ali nije je dobio - prisjetio se Stojko Vranković.

Eh, to su bile utakmice. Pippen i Jordan udruženi protiv Kukoča, Arapović zakucava preko Robinsona, Dražen trpa trice... Rezultat? 117-85 za Amerikance, no to uopće nije važno. Hrvatskoj je bilo važno biti tamo, igrati u finalu i predstaviti se kao buduća sportska velesila.

Dražen jedini vjerovao

- Dražen je bio prirodni vođa i jedini koji je vjerovao da se možemo nositi s Amerikancima. Mi ostali smo bili skeptični jer smo svi skupa bili impresionirani, do tada smo ih gledali samo na TV-u. Igrali smo punom snagom na obje utakmice, prvih desetak minuta na drugoj utakmici pokazali smo da možemo i igrati, čak i povesti - rekao je tadašnji izbornik Petar Skansi, koji je u Barceloni napravio samo jednu “pogrešku”. Nije dopustio predsjedniku Franji Tuđmanu da dođe u svlačionicu uoči finala.

- Ja sam trener i za mene je svlačionica svetinja, a momčad poput obitelji. I zato nisam dopustio posjet predsjednika uoči utakmice. Nije to bilo ništa osobno, iako je on to tako shvatio. Nakon finala organizirao je večeru za igrače i vodstvo reprezentacije u jednom poznatom restoranu u Barceloni, i svi su imali mjesta za stolom, osim mene i Rate Tvrdića. Nas dvojica nismo smjeli unutra pa smo čekali vani s vozačem autobusa dok večera završi - istaknuo je izbornik Skansi.

Dvostruki brončani bio je Goran Ivanišević. A samo mjesec dana ranije izgubio je finale Wimbledona od Agassija.

Čak 14 sati na terenu

- Ma, nije bilo izgubljenog poena, izgubljenoga gema. Znao sam da ovaj put ne igram za sebe, nego za Hrvatsku - istaknuo je Ivanišević.

I zaista je bilo tako, u sva četiri meča do polufinala i poraza od Švicaraca Marca Rosseta igrao je pet setova. Za pojedinačnu broncu morao je igrati čak 14 sati i šest minuta.

- Ni sam ne znam kako sam u trećem kolu dobio Hlaseka. Servirao je za meč, a ja sam se osjećao kao da ću izdahnuti na terenu. pržilo je 40 stupnjeva, no odjedanput sam dobio neku novu energiju - prisjetio se Goran, koji je u četvrtfinalu protiv Santoroa spašavao i meč lopte.

Najveći trenutak

- Opet velika vrućina, ali spoznaja da igram za domovinu izvukla me je i ovaj put - kaže.

Drugu broncu osvojio je u paru s drugim Goranom, Prpićem.

- Bio sam nevjerojatno ponosan, i na sebe i na sve što su hrvatski sportaši predstavljali. Znao sam koliko je to važno i zato sam bio sretan što mogu reći da sam osvojio dvije olimpijske medalje za Hrvatsku - istaknuo je Goran.

Ali najveći ponos osjetio je kao nositelj zastave na otvaranju Igara.

- Uz osvajanje Wimbledona, taj trenutak nešto je najveće što sam doživio u karijeri - rekao je Ivanišević.

Mavrović nije znao hoće li biti boksač ili vojnik

Željko Mavrović u Barcelonu je došao s velikim snovima, onima o zlatnoj medalji. Nije se dogodilo, ispao je u drugom kolu od Nicholsona.

- Bio sam toliko razočaran da sam razmišljao da se ostavim boksa. No, iskreno, nisam tad još bio na čistu trebam li biti na fronti ili biti boksač - rekao je Mavrović.

Hrvatske boje branili su Nijemac Hermann i njegov konj Dufy

Hrvatsku je u Barceloni predstavljalo 39 sportaša u 12 sportova, a među njima i jedan Nijemac. Hermann Weiland u tom je trenutku imao 43 godine, a nastup na Igrama izborio je u preponskom jahanju, u disciplini ‘eventing’. I nije se baš proslavio. Završio je olimpijsko natjecanje na 72. mjestu, uz čak 52 kaznena boda. U istom sportu imali smo 2004. i Austrijanca Pepa Pucha, koji je bio otprilike jednako ‘uspješan’...