Na današnji dan, prije točno 13 godina, Ivica Olić debitirao je za Hrvatsku. Izbornik je bio Mirko Jozić, a protivnik Bugarska.
- Već je toliko prošlo? Uh, znam da smo igrali u Rijeci, a ja sam ušao u drugom poluvremenu. Bio sam jako nervozan na zagrijavanju - prisjetio se Ivica Olić, koji je skupio točno 100 nastupa.
Od te generacije u reprezentaciji nema više nikoga. Ostao je samo Ola, vjerojatno najvredniji igrač kojeg je Hrvatska imala. Nikad se nije štedio, uvijek je išao “100 na sat”. I teško je zamisliti kako su se osjećali njegovi protivnici jer Olić ne staje. Uvijek vam je na leđima. I nikad nikome ne priznaje da je bolji. Tako je bilo i te 2002. u Rijeci.
- Završilo je bez golova, a ja sam imao nekoliko sjajnih prilika. Sjećam se da su bile pozitivne kritike od tada glavnih igrača - kaže Olić.
A glavni igrači bili su Prosinečki, Kovač, Jarni, Vlaović... Svi su ga hvalili. Čak i inače skromni izbornik Jozić. - Ono što je za mene važno je da sam od te utakmice, svih ovih godina, stalno bio pozivan u reprezentaciju. Naravno, ako sam bio zdrav. Ipak je to 13 godina za Hrvatsku, za koju se nikad nisam štedio. Za mene nikad nije bilo izgubljene lopte, duela... Na terenu uvijek ostavim srce.
I zato su ga voljeli izbornici, suigrači, ali i navijači. A njih je najteže pridobiti. I kad su mu osporavali tehniku, “nos za gol”, kad je igrao s tonom na leđima, Olić bi zabio Italiji, pa Njemačkoj, Srbiji...
- Uh, ne znam koji mi je gol najdraži, makar nikad neću zaboraviti onaj Buffonu i proslavu s imenom svojeg sina na majici. Poslije sam imao problema ponovno odjenuti dres - smije se Olić.
Prvi gol za reprezentaciju zabio je dva mjeseca nakon debija. Bilo je to protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je u Maksimiru slavila 2-0. Za gol mu je, Ola nikad neće zaboraviti, asistirao današnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker.
- Dobro je to napravio - kaže kroz smijeh Olić.
Danas, 100 utakmica nakon te prve, riječke, nije prekrižio repku. Što je najbolje, nije ni njega izbornik Niko Kovač. Samo tri igrača imaju više nastupa od njega - Darijo Srna, Stipe Pletikosa i Josip Šimunić. Od njih trojice, dvojica više ne igraju za Hrvatsku.
Nastupio je na pet velikih natjecanja, a želja mu je i na šestom, u Francuskoj sljedeće godine. Za reprezentaciju je zabio 19 golova, ispred njega su Šuker, Eduardo i Srna.
- Ja samo želim zabijati za Hrvatsku jednakim žarom kao što sam radio svih ovih godina - rekao je Olić.
Jednostavan i skroman. Ola je takav, jednom pobjednik, uvijek pobjednik. I s 36 godina na leđima. Riječku utakmicu nikad neće zaboraviti.
- Čuvam dres s debija, ipak je to bilo nešto posebno.
TOP 5 najdražih utakmica:
Ibaraki, 8. lipnja 2002., Hrvatska - Italija 2-1
To je bio početak svega, moj prvi gol na SP-u, pobjeda protiv Italije. To mi je, svakako, jedna od najdražih utakmica.
Wembley, 21. studenog 2007., Engleska - Hrvatska 2-3,
Dobio sam više od stotinu SMS-ova nakon utakmice. Bio sam presretan. Kaznili smo Engleze koji su nas konstantno podcjenjivali.
Klagenfurt, 12. lipnja 2008., Hrvatska - Njemačka 2-1
Dan prije susreta vršnjaci moje djece iz Njemačke, u vrtiću, redom odjeveni u njemačke dresove, vikali su im da je Hrvatska sranje i svakakve ružne stvari.
Istanbul, 11. studenog 2011., Turska - Hrvatska 0-3
Prije utakmice nazvao sam obitelj, a moj sin Luka mi je rekao: ‘Tata, ništa se ne brini, zabit ćeš gol i mi ćemo pobijediti’. To mi je bio prvi susret nakon ozljede.
Maksimir, 22. ožujak 2013., Hrvatska - Srbija 2-0
Kakav šou, gol i asistencija. Nakon utakmice me zvao moj ‘profa’ iz Davora i rekao: ‘Ivice, poslije ove utakmice nema potrebe da više igraš. Završi karijeru’.