Prođe li ijedan dan, a da se ne zamislite i zapitate: Kakav bi to igrač bio da se u njegov život nisu umiješali alkohol, droga i depresija? Jeste li se ikada zapitali koliko bi naslova podignuo, koliko bi Liga prvaka osvojio? Biste li o njemu danas pričali kao o Ronaldu, Peleu ili Maradoni? Imao je sve, ali dječak skriven u njemu, dječak iz favela, takav život nije mogao živjeti.
Na spomen Adriana (38) mnogima odmah padne na pamet strašna ljevica. Kakav je to napadač bio! Mnogi će dodati, a kakav je tek mogao biti! U svoje vrijeme, bez ikakve sumnje, bio je jedan od najboljih napadača svijeta. Imao sve predispozicije da postane jedan od najboljih, čak i da nadmaši velikog Ronalda. Jak kao bik, brz, snažan, a o udarcu da i ne pričamo.
Odrastao je u favelama Rio de Janeira, koje vrve kriminalom i svakodnevnim ubojstvima, a sport mu je bio jedini izlaz. I uspio je. Probio se radom i talentom, ali mnogi smatraju kako nikad nije ispunio puni potencijal. Prevedeno, mogao je biti još veći, još bolji. Jedan od razloga može biti i taj da favele i život kakav je okusio u ranim godinama nikad nisu izašle iz njega, uvijek je taj duh favela bio s njim. Odao se drogi i alkoholu, a očeva smrt ga je dotukla na vrhuncu karijere.
Veliki Adriano je karijeru završio 2016. godine, rijetko kada je pričao o svojim problemima koji su prekinuli jednu briljantnu karijeru, no sada je za Players Tribune otvorio dušu.
- Adriano se odrekao milijuna. Adriano se drogira. Adriano je nestao u favelama. Što mislite koliko puta sam pročitao takve naslove? To su sve gluposti. Evo me, nasmijan sam ispred vas - napisao je legendarni Brazilac u uvodu.
Igrao je u Fiorentini, Parmi, Romi, Corinthiansu, Flamengu, Miami Unitedu, Atletico Paranaenseu, ali najviše ćemo pamtiti 'onog' Adriana iz Intera. Čudo od igrača.
- Pišu da sam se vratio u favele, da se drogiram i mnoge druge priče. Objavljuju se fotografije na kojima sam navodno sa gangsterima i pišu kako je moja životna priča tužna. Moram se nasmijati na sve jer nemaju pojma što rade kada tako nešto napišu. Adriano nije nestao u favelama, samo je otišao kući. Ja sam nogometaš kojeg je najteže razumjeti od svih.
U Interu je stekao najveću slavu, stigao je 2001. godine, ali tada nisu prepoznali kakvo blago imaju pa se morao dokazivati u Fiorentini i Parmi. Vratio se u Inter 2004. godine i - eksplodirao. Dobio je ugovor na četiri godine vrijedan preko 20 milijuna eura. U godinu dana zabio je nevjerojatna 42 gola u svim natjecanjima. Zadržao se do 2009. godine.
- Kako može netko reći da me Bog nije pogledao? Moja životna priča nema nikakvog smisla čak ni meni. U Interu su me proglasili Imperatorom. Kako to objašnjavate? Božja volja, vjerujte. Momak iz favele i već Imperator Italije. Ništa nisam napravio, a već su me tretirali kao kralja - piše Adriano.
S vrha na dno pao je 2004. godine kada je preminuo njegov otac. Više ništa nije bilo isto, odao se alkoholu i pao u depresiju. Nogomet ga više nije zanimao.
- U to vrijeme me slomila očeva smrt. Htio sam se opet osjećati kao prije. Nisam se drogirao. Jesam li pio? Da, naravno. Uzdravlje. Ali, u mom urinu neće pronaći nikakve tragove droge. Uzet ću drogu na dan kada mi umre mama. Ali znate što? Kod mene ćete pronaći cugu. Nakon tog dana moja ljubav prema nogometu više nikad nije bila ista. Postao sam depresivan. Nije to bilo do Intera, samo sam želio ići kući. Iako sam postizao golove, iako su me navijači voljeli, nije bilo više uživanja.
Tadašnji vlasnik Intera Massimo Moratti ga je tretirao kao sina, pomagao mu da preboli očevu smrt, ali ni on više nije imao snage. Inter je 2009. godine raskinuo ugovor s njim, a Adriano je pokušao karijeru oživjeti u Flamengu.
- Vratio sam se svojim ljudima, prijateljima, zajednici. Nisam želio živjeti u dvorcu na brdu, daleko od svih. Vratio sam se ljudima koji su me poznavali još dok sam bio Adriano i jeo kokice u autobusu. Kad sam se vratio kući u Rio igrati za Flamengo, više nisam želio biti Imperator. Htio sam biti Adriano. Želio sam se opet zabavljati i, brate, zabavljali smo se. Reći ću vam istinu o toj momčadi Flamenga. Ponekad bismo došli na trening ne radi nogometa, već samo radi cuge nakon toga. Čim bi završio trening, bilo je vrijeme za zabavu. Sve su supruge znale dogovor - vratit ćemo se kući u ponoć. Idući dan na treningu netko bi bio mamuran, a suigrač bi mu rekao "to je okej, vidim da si sje*an, ja ću trčati za tebe" - kaže Adriano.
Imao je u to vrijeme kao igrač Intera jedan od najbogatijih ugovora u svijetu nogometa. No, za dječaka koji je došao iz siromaštva, sve te beneficije i sva ta svjetla pozornice su bila previše. Nogometni Olimp nije bio za njega, odlučio se vratiti tamo gdje je potekao. U favele.
- Da, možda sam se odrekao milijuna. Ali koliko košta vaša duša? Koliko biste novca platili da vratite ono što jeste. Imao sam vraški dobar život, brate. Adriano ne nosi krunu. Adriano je dječak iz siromašnih četvrti kojega je Bog dodirnuo. Razumiješ li sada? Adriano nije nestao u favelama. Samo je otišao kući.