Osim Ponosa Hrvatske, Haris Hajradinović treba dobiti sve nagrade za fair play u Hrvatskoj. I one koje još ne postoje, ali ih zbog njega treba izmisliti. Posebne nagrade.

Haris Hajradinović svjetlo je u mraku. Određujući se prema njegovom odbijanju zabijanja gola iz namjerno ili nenamjerno pogrešno dosuđenog penala svatko će reći sve o sebi.

Zamislimo ovo. Iz kola u kolo, sude li suci nepostojeće penale, igrači dodaju loptu golmanu. Neki treneri, kao, kako čitam, Zekić, ne dopuštaju da igrači sami odluče hoće li probati zabiti ili će dodati loptu golmanu. Ali neki razumiju da će, naređujući igračima da dodaju loptu golmanu, postupno izolirati zagovornike nepravde. Zamislimo da svi osim, recimo, Dinama odbijaju zabijati iz kvarnih penala. 

Bio bi to strašan pritisak na Dinamo ili još neki klub koji bi sa smiješkom ili nelagodom prihvaćao darove mraka. Bio bi to strašan pritisak i na suce. Sudiš pet penala, igrači pet puta loptu dodaju golmanu. Pisao sam o tome pa ću ponoviti. Pristaješ li zabiti iz nepostojećeg penala, pristaješ i da te se ošteti. A zašto pristaješ? Pa valjda zato što ti postojeće stanje odgovara.

0štetit će te protiv moćnijeg, ali tebi će suditi penale protiv slabijih od tebe. A toga se ne želiš odreći. Razumijem i strah. Odbiješ li zabiti, više za tebe neće suditi ni očite penale. Odmazda bi mogla biti strašna. Protiv tebe sude penale za faul na 20 metara, a za tebe ne sude ni igra li suparnik rukama da se vidi s 50 metara. 

Ali. Još jednom čestitajući Hajradinoviću, pozivam sve igrače svih klubova svih liga da odbijaju zabiti gol iz penala koji je netko novcem platio ili je sudac pogriješio. #MeToo hrvatskog nogometa, ili #NiJaNeću, bio bi najveličanstveniji pokret u borbi za pravdu i isušivanje močvare ikad. 

Bilo bi to jače od bilo koje peticije, bilo koje formalne borbe u nogometnim institucijama. Korupciju treba dovesti do apsurda. Ogoliti je do kosti. Svaka odluka je potpisivanje deklaracije. Deklariraš se da ti je dobro ili se boriš da svima bude bolje.