Hrvatska, Hrvatska, Mi smo prvaci, pjevala je Arena oko 17.15 dok su naši reprezentativci čekali da izađu na parket. I 45 minuta kasnije orilo se “Samo je jedno...”, Hrvatska je vodila na poluvremenu. No oko 19 sati tuga i tišina zamijenile su euforiju, Francuzi su ipak zlatni. Balić ne želi uzeti medalju, njegovi suigrači leže na parketu i plaču, u svlačionici bez pjesme.
- Joj, tko će sad na Trg - čulo se pred ulazom u svlačionicu. Ali tamo sasvim druga pjesma: opet slavlje, pjesma, euforija...
- Nemojte se ljutiti, dali smo sve od sebe, ali nismo uspjeli. Imamo medalju, to je uspjeh - rekao je kapetan Petar Metličić, a navijači su odmah počeli vrištati i navijati. Bio je to znak da su “kaubojima” oprostili poraz. Stigle su igračima i supruge i djevojke, napokon su zajedno večerali, osmijesi su se vratili na lice. A onda kud koji, “porazbacali” su se po podijima zagrebačkih kafića.

KRONOLOGIJA IZGUBLJENE MEDALJE
17.15- Neka pati koga smeta... Bit ćemo prvaci!
Arena je puna, navijači spremni, iz razglasa se ore navijačke pjesme. “Neka pati koga smeta...” čuje se najglasnije od svih. Bit ćemo prvaci, uvjereni su svi u dvorani.
18.00 - Sjajno! Vodimo, još pola sata do naslova prvaka
Hrvatska igra dobro, atmosfera je u dvorani sve bolja, na semaforu piše 12-11. Vodimo! Poveli smo početkom nastavka i dva razlike, Francuzi ne izgledaju nepobjedivo. Blizu smo!
18.50 - Izgubili smo! Utjeha su obitelj i navijači
Svi su potonuli. Srebrna medalja mnoge nije zadovoljila. Pognute glave kraj pobjedničkog postolja, suze u očima. No brzo su se dečki digli, odmah su im u zagrljaj dotrčale supruge, djevojke i djeca. Navijačka euforija na Trgu vratila je raspoloženje.