Najbolja hrvatska atletičarka, Sandra Perković (29) napokon je dočekala povratak na bacalište nakon dugih 45 dana. Iako je trenirala kod kuće, da ostane u formi, dvostruka olimpijska prvakinja u bacanju diska - logično - ipak nije mogla sve odraditi na svom balkonu.
- Jako sam sretna što sam došla na bacalište. Kod kuće sam improvizirala trenige, no to nije ono na što sam navikla. Ovih prvih nekoliko danas nisam se čak ni opterećivala daljinama nego sam bila sretna što sve ide na bolje - kaže Sandra, koja je ipak jučer na treningu bila zadovoljna postignutom daljinom.
U Splitu je početkom ožujka, na zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske, imala hitac od 65,93 metara i time je zasjela na prvo mjesto na ovogodišnjim svjetskim tablicama u bacanju diska.
- Odradili smo dvije jake baze koje su bile ubitačne jer smo očekivali da će špica forme krenuti sad u petom mjesecu i biti na vrhuncu kad su Olimpijske igre, no to se sad promijenilo. Baza je ostavila dobar trag na meni, ali sad će biti i upala na početku. Nema veze, navikla sam na takve stvari i glavno da se možemo vratiti. Najvažnije je biti strpljiv i smiren, jer tijelo nije naviklo u mjesec i pol na ovo, jako je duga bila pauza, pa sad treba krenuti lagano kako ne bi bilo ozljeda - oprezna je Sandra.
U izolaciji je trenirala svaki dan, ponekad i dva puta dnevno. Većinom su to, kaže, bili kondicioni treninzi, trčanje na traci i vježbe izdržljivosti. Kako nije imala pri ruci svoj tim fizioterapeuta, posebnu pozornost morala je obratiti na dugogodišnju ozlijedu leđa. Naravno, nije bilo na odmet niti imati trenera na raspolaganju 24 sata na dan s obzirom na to da Sandra živi sa višegodišnjim dečkom i trenerom Edisom Elkasevićem.
- Da, prijatelji me zafrkavaju da sam se dobro pripremila na ovu situaciju. Bilo mi je odlično imati trenera od 0 do 24. Neki se sportaši ponekad švercaju, a ja to nažalost - ili na sreću - nisam mogla. Ipak, prednost je veća njemu nego meni. Ja sam odgovorna, a on je ovako potpuno siguran da zna koliko sam i što radila, što sam jela, koliko sam se odmarala, gdje sam bila dan prije, pa i to pridonosi samom planiranju treninga. Može biti i mana kad si s nekim poslovno i privatno, svi sad znaju kako je to biti 24 sata na dan s nekim, ali Edis i ja se odlično slažemo pa gotovo da i nema problema. Znamo prepoznati kad je vrijeme da se odmaknemo jedan od drugog - smije se Sandra.
Treninzi su joj u karanteni bili ispušni ventil, no našla je vremena i za razonodu. Vrijeme je kratila kuhanjem, čišćenjem, krečenjem, vrtlarenjem...
- Jako me veseli vrtlarenje, rast noviih plodova, super mi je to. Napravila sam opet generalku, iako sam to obavila u 10. mjesecu, a i pokrečili smo sve, a nije bilo još u planu - kaže vrijedna Zagrepčanka.
Napominje kako je posebno uživala u kuhanju i spremanju raznih specijaliteta, a vrijeme zatvorenosti joj je brzo prošlo. Jedan od razloga leži i u tome što je već 17 godina u profesionalnom sportu i često izbiva iz kuće, pa je sad iskoristila situaciju za uživanje u svome domu.
- Moram se pohvaliti da nismo naručivali hranu, samo svježe namirnice. Mislim da sam se sad toliko izvještila u kuhanju da se mogu baciti u neke ekstreme - rekla je Sandra i ponosno dodala kako nije dobila niti jedan kilogram.
- Nisam pazila nego smo uživali i trenirali i mislim da je to bilo ključno. Zadovoljna sam kako izledam, kad si staložen sve ti ide od ruke - zaključila je.
Ipak, tijekom ovog perioda nedostajala joj je majka, koja živi u Dubravi i, naravno prijatelji te neke sitne radosti.
- Mama je prije karantene bila u bolnici na pretragama pa je nisam htjela posjećivati da je ne dovedem u opasnost. Ipak sam ja išla u dućane i bila koliko toliko među ljudima. Jako mi nedostaju i prijatelji, jer sam društveni tip. Nedostajali su mi, kao i svakoj ženi, svi tretmani na koje redovno idem, ali su oni ipak u ovoj fazi bili potpuno nebitni. Važno je bilo da budemo što odgovorniji i dokazati da možemo ovu tešku situaciju lako prebroditi - smatra Sandra.
Ono što je najvažnije, Sandra nije pala duhom, a motiva ima bez obzira na otkazana natjecanja. Ozljeda također nema i spremna je opet zasjati čim to prilike dozvole. Od prve seniorske medalje, zlata na europskom prvenstvu, prošlo je već 10 godina, a Sandra se od tada održala u svjetskom vrhu.
- Nadam se da će se 70. memorijalni Hanžek ipak održati pa će nam to biti za dokazivanje forme - optimistična je Sandra.