Da nije korone i obiteljske odluke da će ga ispratiti samo najbliži, Naletu bi na sprovod došle tisuće, a možda i deset tisuća ljudi.
Devedesetih su konzervativni urednici, stara škola, govorili da se samo dvojici sportaša umjesto prezimena smije napisati ime. Draženu i, možda, Goranu.
U svom fahu Nale je bio i kategorija iznad. Bio je toliko velik da si mu smio napisati samo prezime po kojemu ga je cijeli svijet znao. Bio je klasik. Gospodin starog kova. Ustao bi pozdravljajući i mlađe od sebe. Nikad u kuću u kojoj je žena, recimo igračeva mama, ne bi otišao bez cvijeća.
Da bi Prosinečkom pokazao koliko ga Milan želi, poklonio mu je Mercedes. Svi su se otimali za Berlusconijevim društvom, a on bi koji put i odbio poziv u restoran Assassino. Rekao je, nije u redu gurati se, pristojno je koji put i odbiti. Ako bi se igrač ozlijedio iste bi sekunde naručio helikopter da ga vozi u bolnicu. Ako bi klub bio u problemima ne bi uzeo proviziju.
U Milanu na vrhuncu moći imao je ured. I u Realu je bio kod kuće. Bio je samozatajan. Htio sam napisati knjigu o njemu, no hajde, dobio sam intervju. U kojem mnogo toga nije rekao.
“Kako ste to uspjeli?”
“Preko Doboja”, šalio se.
“Sve ti je u mom životu preko Doboja”.
Život je htio da nedugo nakon što smo se upoznali zbog problema sa srcem završi u bolnici. Posjetio sam ga. (Još u djetinjstvu me prijatelj mog pokojnog starog naučio da srčanim bolesnicima neizrecivo pomaže ljubav najbližih. I pažnja ostalih.) Iznenadio se, pitao što radim.
Ne sjećam se koji intervju mi je zapinjao, ipak je to bilo prije 22 godine. Ali se sjećam da je u Naletovoj bolničkoj sobi mobitel hvatao signal samo na nekih desetak centimetara i da se morao sagnuti da bi telefonirao. Nazvao je čovjeka i rekao da ću doći, a meni da više ne brinem o tome. Da samo otputujem.
Pitao sam ga je li prodao kojeg igrača, iz kreveta. Reče da jest, dvojicu.
I rekao mi je, “Kolikima sam karijere, živote napravio, a u bolnicu mi dođu samo otac jednog od njih, i novinar kojeg vidim drugi put u životu”.