Novak Đoković (36) u nedjelju je zasjeo na teniski tron osvojivši Roland Garros, 23. Grand Slam, čime je prestigao velikog rivala Rafaela Nadala na vječnoj ljestvici. Dok je Španjolac u bolničkoj postelji i nada se da će imati posljednji ples iduće sezone, Srbin je mnogima dao odgovor na pitanje je li on najveći svih vremena.
A njegova životna i teniska priča isprepletena je s Hrvatima i Hrvatskom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Biserka Petrović Novaku dala Draženov dres
Na ekshibicijskom turniru u Zadru 2020., čiji je finale naprasno otkazano zbog pozitivnog nalaza na korona virus Grigora Dimitrova, susreo se s majkom Dražena Petrovića. Biserka je stigla sa svetim dresom, 'trojkom' koju je u New Jersey Netsima nosio njen sin.
- Jako emotivan trenutak, dirnut sam što ste došli, hvala što ste mi iskazali poštovanje i čast. Ovo ću držati na posebnom mjestu u svom domu, nadam se da će i reket poslužiti. Dražen je ikona sporta u regiji, čovjek koji je obilježio ne samo košarku, nego i sport općenito. Svi su mu se divili, cijela Amerika, svi koji prate košarku i sport - pričao je Novak Biserki te dodao:
- Imao sam priliku slušati nekoliko vaših intervjua i vašeg Ace, najveći dojam na mene je ostavio dokumentarac "Jednom braća", tu sam još bolje mogao upoznati čitavu priču i kako se sve to događalo. Čast mi je stajati tu pokraj vas. Nisam nikad mogao biti s Draženom, ali osjećam njegovu prisutnost s vama ovdje. Hvala vam puno što ste došli.
Teniski genij
Čak i ako maknemo u stranu činjenicu da je veliki Đoković iz susjedne nam zemlje, sam njegov put (obilježen, naravno, prije svega radom, odricanjima i trudom samog Novaka i njegove obitelji) gotovo je od prvih koraka pa do vrha planetarnih teniskih vrhova isprepleten s hrvatskim trenerima i hrvatskim igračima - Đokovićevim kolegama i prijateljima.
Danas cijelom svijetu poznati teniski genij bio je tek 13-godišnji nadareni dječak, tada: jedan od desetina tisuća, koji bi na putu do toga da mu tenis postane profesija i izvor zarade, trebao imati nekoga tko će, bez ikakvih jamstava - u taj put i razvoj investirati.
Državnim sustavima, kao i obično, jako rijetko ili nikada na pamet ne pada investirati u tim okolnostima pa se sve svede na: snađite se, roditelji.
Noletova majka je Hrvatica iz Vinkovaca
Novakovi, Dijana i Srđan, svoj su život živjeli tako da se našlo onih koji su im željeli pomoći. Obiteljski prijatelji. Ali to bi, da je ostalo na tome, bila bolno nedovoljna kap u moru da nije bilo i onih koji su svjesno odlučili i odreći se zarade i(li) svog vremena da bruse blistavi teniski dragulj.
I nije bila poveznica s Hrvatskom samo činjenica što je Đokovićeva majka Hrvatica iz Vinkovaca, djevojački Žagar. Otac Zdenko i majka Elizabeta, vojni zdravstveni radnici, preselili su se u Beograd sredinom prošlog stoljeća.
Pilić ga trenirao 'na dug'
Naime, hrvatska i svjetska teniska legenda, šjor Nikola Pilić, na svojoj je akademiji u Njemačkoj 13-godišnjeg dječaka iz Srbije trenirao, najjednostavnije rečeno - 'na dug'.
Ako i kada budu mogli i željeli platiti, Đokovićevi će platiti, ali bez obzira na to Novak će tenis učiti od jednog od najvećih. Tako je uz stisak ruke dogovoreno, tako je i bilo. Četiri godine najboljeg mogućeg školovanja u Oberschleißheimu.
Nepoznati Novak prvu je, ni po čemu samo kurtoaznu ili protokolom nametnutu gestu priznanja njemu u čast dobio kao kvalifikant ATP turnira u teniskome centru 'Stella Maris'. U Umagu, u Hrvatskoj...
Tinejdžer, 17-godišnjak iz Srbije, prošao je prve ATP kvalifikacije u karijeri. Godina je 2004., sjećanja na užase '90-ih i sentiment javnosti nemjerljivo drukčiji nego danas. Ali spiritus movensu i direktoru umaškog turnira Slavku Rasbergeru, kao normalnom čovjeku, organski je nesvojstveno uvjetovati se nečijom nacionalnošću ili podrijetlom.
Spustio se na teren da bi usred pozornice čestitao dečku koji je izborio plasman u glavni turnir. Na iznenađenje i najpozitivniji mogući šok Dijane i Srđana Đokovića.
- Srđan Đoković nije mogao vjerovati da sam došao čestitati njegovu sinu - sjetio se kasnije Rasberger.
Prvo ATP polufinale koje je Novak u karijeri dohvatio dogodilo se u - Zagrebu. Mladić od 19 godina na Zagreb Indoorsu. Do finala nije mogao jer je izgubio od našeg Ivana Ljubičića.
A Đoković i Ljubičić su postali prijatelji. Jedan Hrvat koji je za vrijeme rata izbjegao iz BiH i jedan Srbin kojem ljubav prema vlastitoj zemlji i narodu nikada, u ama baš nijedno zarezu, nije podrazumijevala i pomisao na nepoštivanje ili zlobu prema bilo kome drugome. Dvojica svjetski poznatih atleta i - normalni ljudi.
Ljubu doživljam kao učitelja
- Među hrvatskim tenisačima imam neke od najboljih prijatelja. Od prvog dana smo se trudili da naš odnos bude više od pukog pozdrava. Naš je odnos iznimno prijateljski. Ivan Ljubičić jedan je od najboljih prijatelja u tenisu. Doživljavam ga i kao učitelja koji mi je pomogao da se probijem u početnom razdoblju karijere, a i kasnije su mi znali pomoći njegovi savjeti - kaže Đoković kojeg 'Ljubo' smatra najvećim ikad:
- Već sada se može reći da je Đoković najbolji tenisač svih vremena s ovih prostora. Ne mogu reći da sam u Novaku prepoznao potencijal da će jednog dana biti najbolji na svijetu, ali vidio sam nešto što nije svojstveno tenisačima njegove dobi. On je već s 19 godina točno znao što želi, a što ne - objasnio je nedavno Ljubičić.
Danas je Novak prijatelj s Čilićem i s Ćorićem:
- Imam zaista lijep i prijateljski odnos s Bornom Ćorićem i s Marinom Čilićem. Taj odnos traje dugo, s Marinom, logično, duže, desetak godina.
Đokovićev je trener - Goran Ivanišević. Jedan od spomenika hrvatskog sporta, jedan iz kategorije Dražena, Modrića, Janice, Šukera, Kukoča... Koji su sportskim artizmom više napravili na prepoznatljivosti i pozitivnoj slici Hrvatske od svih političara i politikanata zajedno, od onih kojima narod zarađuje plaće, a istinskih ljubimaca i idola tog naroda sjete se kada se mogu nasmiješiti na zajedničkoj fotografiji, za koji isprazni politički poenčić.
- Jesu li Hrvatska i hrvatski turizam svjesni koliko Đoković radi za njih - zapitao se Ivanišević u Zadru.
Zec i Novak
- Goran je prije svega dugogodišnji prijatelj. Mi se poznajemo jako dugo, iako je on završio svoju igračku karijeru kada sam ja tek kretao. Mislim da sam imao 15 godina kada je on završio karijeru. Sjećam se jako dobro njegovom boravka u akademiji Niki Pilić u Njemačkoj, kada se spremao za taj famozni Wimbledon 2001. godine, kada je dobio pozivnicu i osvojio. Nekoliko puta smo imali šansu trenirati - sjeća se Novak.
'Zec' i Đoković nisu sivi i hladni velemajstori s teniske planete. Za mnoge nisu normalni nego 'ludi'. I jesu! Ali ni u kakvom smislu koji bi ikome drugome išao na štetu. Nego frcaju karizmom i osobnošću koju, i da žele, ne mogu skriti, zbog koje su postali više od tenisača.
- Naravno, Goran je bio jedan od mojih idola kada sam odrastao. On je bio apsolutni heroj svih tenisača u regiji i svi smo navijali za njega i pomno ga pratili. Taj odnos nastavio se i kada je postao trener Čiliću i nakon toga Berdychu i Raoniću. Ja sam uvijek ostao dobar s njim i naša je suradnja službeno počela prošle godine na Wimbledonu gdje smo krenuli s pobjedom. Goran je uveo novinu i svježinu u moju igru.
Pa je najnormalnija moguća stvar da se rodila i ta suradnja. Trener i igrač. Koji zapravo nisu nimalo ludi nego normalni ljudi kao bilo tko od nas. Jedino ludo i nenormalno je tenis kakav je igrao Goran i kakvog danas igra Đoković. Taj tenis je ludo, nenormalno dobar.
Koga ću podržati ako neću Hrvatsku?
Uzburkao je Nole duhove u Srbiji kad je uoči završnice Svjetskog prvenstva u Rusiji javno rekao da navija za Hrvatsku.
- Znam da su ratne rane svježe, razumijem ljude koji nemaju isti stav poput mene prema susjedima. Neki mediji u Srbiji jako su me osuđivali jer sam podržao hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali mi nije smetalo. Takve stvari svjesno radim, znam da sa svojim utjecajem, statusom i imenom mogu doprinijeti uzajamnoj podršci. Uostalom, koga ću podržati ako neću Hrvatsku? Naprosto osjećam da su Hrvati moji. Znam da će to nekima smetati, poštujem to, ali nadam se da i drugi poštuju moj izbor - rekao je tada.
Puno je puta s divljenjem govorio o Hrvatskoj i Hrvatima, ali je nedavno pao u očima izjavom o "građanskom ratu u Jugoslaviji".
- Jedino što mogu reći, kao dijete rata, je da nitko ne pobjeđuje u ratu. Rat je najružnija stvar na svijetu, čovjekov najgori izum. Vidio sam dva rata, građanski rat u Jugoslaviji i NATO bombardiranje. Vidio sam patnju svoje obitelji, siromaštvo svoje zemlje. Rat je nešto puno veće od nas, samo se molite Bogu da ga sutra prekine - rekao je Đoković za Corriere della Seru pa progovorio o osjetljivoj temi, Kosovu:
- Želim otići na Kosovo sa svojom ženom Jelenom i krstiti djecu tamo. Znam da je tema jako osjetljiva. Tamo još uvijek postoji konflikt, bez oružja trenutno, ali tenzije se osjećaju. Ne želim se baviti politikom, ali za svakog Srbina je Kosovo srce, centar naše kulture, našeg identiteta, tradicije i religije.
Uslijedila je, pak, reakcija Hajrulle Çekua, ministra kulture, mladih i sporta Kosova, koji mu je spočitnuo temu zbog koje je početkom prošle godine završio u imigracijskom pritvoru u Australiji, a na koncu je i deportiran:
- Nema cjepiva, nema ulaska - napisao je Çeku.
Španjolac kao duhovni učitelj
Đoković je svoj cilj odavno ostvario. Kao pučkoškolac je izjavio 'bit ću najbolji na svijetu' pa to postao još početkom kolovoza 2011. 'Otkrila' ga je ista trenerica koja je prva prepoznala i potencijal Monike Seleš, Jelena Genčić. Pravoslavac je, ali voli energiju i miru budističkih hramova u kojima meditira.
Kaže da mu je u komunikaciji sa suprugom i osobnoj smirenosti svojom 'filozofijom ljubavi i mira' silno pomogao teniski trener/duhovni učitelj, Španjolac Pepe Imaz.
Vegan, ali kako ne voli tu 'etiketu' jer joj onda ljudi daju značenja po nizu pogrešnih interpretacija, ali prehrana mu jest veganska i kaže kako se na taj način riješio alergija i organizam i tijelom mu se puno lakše i brže rekuperiraju od napora nego ranije.
Svjetski broj 1 u našem Zadru, na teniskom terenu s reketom u ruci.... Kako bi rekao Goran Ivanišević, ali i ne sam oon.
- Novak Đoković: najbolji tenisač svih vremena!