Hrvatski klubovi i mlađe reprezentativne kategorije trebali bi biti inkubator talentiranih košarkaša koji će jednom zaigrati za seniorsku vrstu. Koliko mladih igrača oni proizvedu i izbruse, od toga će živjeti i hrvatska košarkaška reprezentacija. A nažalost, pokazale su nam posljednje godine, sve je manje takvih. I zato pati i izabrana vrsta.
Dok naši najjači klubovi se uglavnom baziraju na strance i sve manje daju šanse mlađima, posljednje medalje naše mlade muške reprezentacije osvojile su prije šest godina kada je U-20 osvojila srebro na Europskom prvenstvu, a U-16 reprezentacija došla do zlata predvođena Rokom Prkačinom. Od tada vlada suša, a što je najgore, nema pomaka. Štoviše, stanje je sve gore i žalosnije pa smo došli do te razine da su svi mlađi uzrasti ispali iz najjače divizije!
Hrvatska U-20 i U-18 su još od ranije dio B divizije, a sada im se pridružila kadetska reprezentacija koja se osramotila na Europskom prvenstvu u Grčkoj. U kategoriji u kojoj smo prije šest godina bili zlatni, došli smo do toga da se svi poigravaju s našim reprezentativcima koji su izgubili svih sedam utakmica uz koš razliku -127. Protivnici su ih u prosjeku pobjeđivali po 18 razlike. Redom su nas mljeli Italija, Grčka, Izrael, Francuska, Njemačka pa za konačni sunovrat Gruzija i Bugarska.
Boli, užasno boli, ali ovo je samo posljedica dugogodišnjeg nemara košarkaških vlastodržaca. I klinci su najmanje krivi, teret je na onima koji su nas doveli u ovo stanje. Nema ulaganja u infrastrukturu, struku, apsolutno ništa se ne poduzima pa ovakvo što niti ne čudi. I najžalosnije je od svega što nitko ne preuzima odgovornost za ovakav debakl, kao da su se čelnici saveza predali i pomirili da bolje od ovoga ne može. Tu smo gdje jesmo i čekat ćemo bolje dane da se nešto samo od sebe promijeni.
Sve se to reflektira i na seniorsku reprezentaciju. Koliko god su napredovali u posljednjih godinu dana pod Josipom Sesarom i vratili nam tračak vjere u našu košarku, sve je to kratkoročno kada znamo da nam je prognoza za budućnost grozna. Što nam vrijede Šarić, Hezonja i Zubac kada to ne znamo kapitalizirati u vidu talenata koji će stasati uz njih i upijati njihovo velebno znanje. Kako se uopće ičemu nadati dok igrači, koji bi jednog dana trebali nositi izabranu vrstu, igraju u B diviziji i uspjeh je kada izgube od nekoga s manje od deset razlike?!
Situacija je teška i nimalo obećavajuća, a ako se i sada povuku neki drastični potezi, pitanje je ima li pomoći. Hrvatska košarka mogla bi ispaštati još godinama...