Ono što je trebao napraviti u svom prvom koraku sa Rijekinim grbom na prsima, Igor Bišćan kao šef struke Bijelih napravio je točno onako kako se priželjkivalo!
Nakon šest kola Rijeka se vratila pobjedama, proradio je i dvostruki strijelac Antonio Čolak, a momčad je, izborivši pobjedu unatoč tome što je od 36. minute zbog Lončarova isključenja igrala s igračem manje, pokazala i vjeru u sebe i zajedništvo i kvalitetu.
Naravno, sve to treba uzeti sa razumljivom zadrškom jer u pitanju je tek jedna utakmica, a suparnik (bez ikakve demagogije i uz svo dužno poštovanje prema Žutima i njihovom treneru Toplaku) ipak nije bio iz kategorije najtežih mogućih čak ni u HNL-u.
Rijeka je zbog dva žuta kartona koje je Lončar dobio u šest minuta zapravo igrala 'dvije utakmice'. Jednu do tog isključenja u kojoj je dominirala i pokazala da je šok-terapija započeta odlaskom klupske legende Matjaža Keka polučila očekivane pozitivne efekte te drugu u kojoj je prisilno morala prepustiti incijativu suparniku koji, na riječku sreću, nema kvalitetu da uz preuzimanje rizika demonstrira i adekvatnu učinkovitost u završnici.
Bijeli su od prve sekunde zagospodarili zaprešićkim travnjakom pa poveli već u 11 minuti solo-akcijom svojeg najofenzivnijeg čovjeka. Čolak je povukao loptu paralelno sa rubom kaznenog prostora s lijeve strane, otišao podosta udesno pa desnicom potegao prema Matkoviću koji je bio slabo postavljen (nejasno ostaje da li je imao i peh da lopta zakači nekoga od njegovih suigrača) i kraj akcije bio je: lob sa 17-18 metara i riječko 100% zasluženo vodstvo.
Rijeka je i narednih 25 minuta bila apsolutno dominantna no Stjepan Lončar još nije u stanju stalno pod kontrolom držati svoju inače pohvalnu i pozitivnu agresiju pa je devet minuta prije kraja poluvremena morao u svlačionicu, a domaći (Vuk) u zadnjoj minuti promašili zicer za 1:1 nakon prvih 45 minuta koje su zapravo trebale završiti sa najmanje dva gola prednosti za Bisšćanovu momčad.
U nastavku u koji se ušlo bez promjena novi je Rijekin trener početnih 4-2-3-1 promijenio u 4-4-1 sa Gorgonom (novim kapetanom!) na desnom, a Heberom na lijevom veznom. Inter je imao loptu u svojim nogama, ali - nije znao što s posjedom učiniti. Pa je kažnjen u 63. minuti.
Brza akcija kao demonstracija kvalitete o kojoj i Bišćan i Mišković pričaju, a koju Heber (pred-asistent), Pavičić (asistent) i Čolak (strijelac) nesumnjivo imaju. Dubinska lopta, eliminiranje istčalog protivničkog vratara asistencijom slobodnom suigraču koji iz blizine lako trpa u nebranjeni gol. Pavičić je slavio čim je gurnuo loptu; ne prije nego što je drugi gol pao nego prije nego što je lopta uopće došla do dvostrukog strijelca! Antonio Čolak - 0:2.
Dva gola dosad pretjerano 'učahurenog' napadača kojeg je i Kek hvalio i bodrio vjerujući da će ga kad-tad krenuti, veliki su plus prije naredne utakmice, prije još jednog gostovanja: 152. Jadranskog derbija, druge nedjelje na Poljudu kod Vulićevog ranjenog Hajduka.
No prije toga, Rijeka je izgleda morala proživjeti i svoj zaprešićki triler. Žuti su zapucali dva zicera, a u 84. došli do smanjenja riječke prednosti na 2:1 i to preko Theophilusa Solomona, dečka koji se nogometu učio upravo u Rijeci, a koji je jednu Bosecovu nehotičnu asistenciju (pad nakon duela) pretvorio u gol i dramatičnu završnicu u kojoj se Rijeka ipak othrvala nasrtajima brojčano nadmoćnog no kvalitativno ipak inferiornog protivnika.
Dvadesetak minuta igre dobio je Kvržić (umjesto kapetana Gorgona), a finišu su travnjak osjetili oporavljenici Acosty i Župarić. Za Split se u konkurenciju vraća Grahovac kojeg večeras nije bilo zbog tri žuta kartona.
Inter je izgubio jer je objektivno 'o-ho-ho' ispod Rijekine razine. Rijeka nije pokazala neku rapsodiju od nogometa, ali je demonstrirala bolji nogomet nego tjednima unazad te napravila najvažnije: pobijedila pod vodstvom novog trenera.
Armada je u Zaprešiću bila (onako od oka: 50-ak navijača), ali zbog Bišćana - nije navijala. A što je daleko važnije: Igor Bišćan je startao dramatično, ali - trijumfalno!