Terasa kvartovskog kafića opet ima nogometnu ligu. Dakle, svi opet imamo ligu. Utakmice četiri najbolja kluba opet su neizvjesne. Rijeka, Osijek, Dinamo i Hajduk mogu osvojiti naslov, a dovoljno klubova koji se naslovu ne mogu nadati mogu dobiti četiri najbolja. Posljedica, moji susjedi godinama nisu išli na stadion, ili su išli samo zato što je gledati nogomet lakše nego ne raditi ništa, opet na Maksimir idu sa strašću. Ili će ići. Radosno prepričavaju kako su po pet dinamovaca i hajdukovaca zajedno išli na tribinu i najveći incident je bilo pet dana zafrkancije na račun poraženih. Ne moraju se slagati je li bio penal da bi zajedno popili pet rundi.

Da stanujem u Osijeku išao bih gledati Osijek koji - mora pobijediti. Osijek koji na utakmicama s Rijekom, Dinamom i Hajdukom iščekuje pobjedu, a za ugodnu promjenu na svim ostalim utakmicama pobjedu naprosto očekuje. Nakon dvije tekme s PSV-om sad se, da se nitko ne uvrijedi, mnoge pobjede podrazumijevaju. Mora da je super iz tjedna u tjedan gledati Rijeku kao kazališnu predstavu. Znaš kraj, zanima te izvedba. I sigurno je sjajno gledati Hajduk koji više igra za pobjedu, a manje za dišpet. Publika svih ostalih klubova ima rezona doći na tribine gledati koliko-toliko konsolidirane velikane. Nije strašno gubiti od njih, a veći ih je gušt pobijediti ovakve nego kad su nalikovali bolesnicima na štakama.

Buđenju ligaškog nogometa, kojem ne bi trebalo naškoditi ni eventualno posrtanje u Europi, u ovom trenutku može presuditi samo suđenje. I to ne toliko suđenje na međusobnim utakmicama četiri kandidata za naslov prvaka, koliko suđenje na utakmicama Dinamovih konkurenata s klubovima koji mogu samo utjecati na ishod bitke za naslov. OK, ovo nije pitanje institucionalnih odluka na prigovore, nije egzaktno, nego pitanje dojma publike. Otkako u Rijeci i Osijeku ima nešto love, dovoljno love za san, a Hajduk je sam po sebi dovoljan, jer je Hajduk, jedino što može uništiti zanimanje za igru je dojam publike da je suđenje toliko pristrano da natjecanje čini besmislenim.