Stadion Lužnjiki sagradili su 1955. godine, a nosio je ime po ruskom revolucionaru i predvodniku Oktobarske revolucije Vladimiru Lenjinu. Službeno je otvoren 1956. godine, bio je nacionalni stadion Sovjetskog Saveza, a danas na njemu igra reprezentacija Rusije.

Prije točno 34 godine na moskovskom stadionu u Kupu Uefe, na utakmici Spartaka i Haarlema, prema službenim podacima poginulo je 66 navijača, ali prema nekoliko odvojenih istraga te tužne večeri život je izgubilo preko 350 navijača što tragediju na stadionu Lužnjiki stavlja na prvo mjesto najgorih nesreća u povijesti nogometa.

Rusi sve zataškali

O tragediji na stadionu Lužnjiki nitko pratkički nije pisao niti ju je spominjao. Tek nakon reformi koje je proveo Mihail Gorbačov ruski mediji počeli su istraživati priču o tragediji o čemu do tog trenutka nisu smjeli pisati.

Zbog stroge kontrole medija čak ni stanovnici Sovjetskog Saveza nisu bili svjesni tragične pogiblje navijača na utakmici moskovskog Spartaka i nizozemskog HFC Haarlema u drugom kolu Kupa Uefe 20. listopada 1982. 

Ruska zima stigla je rano 1982. godine. Na dan utakmice bilo je 10 stupnjeva ispod nule, a na stadionu je bilo 15.000 Spartakovih navijača i nekoliko stotina pristalica nizozemskog kluba.

Kobna pogreška

Samo mjesec dana ranije na istom stadionu bilo je preko 60.000 ljudi na utakmici Spartaka i Arsenala. Kako je posjeta bila slaba, organizator je odlučio sve navijače smjestiti u jedan sektor, a ostatak stadiona zjapio je prazan i pod ledom. 

Bila je to kobna pogreška...

Tadašnji direktor stadiona bio je Viktor Kokrišev. 

- Prije početka utakmice uspjeli smo očistiti tek dvije tribine. Bilo je jako hladno i razmatrali smo o odgodi utakmice. No rekli su nam da smo se prekasno sjetili i da bi Uefa sigurno odbila naš prijedlog - prisjetio se Kokrišev.

Što je istina, a što laž?

Spartak je pogodio za 1-0 u 16. minuti preko Edgara Gessa. Mnogi navijači nisu htjeli čekati kraj utakmice jer je temperatura još pala za nekoliko stupnjeva pa su desetak minuta prije kraja počeli napuštati stadion.

U posljednjim sekundama utakmice Sergej Ševcov zabio je za 2-0, ali u to vrijeme tragedija na izlazima iz stadiona već je bila u punom mahu.

Prošlo je više od 30 godina, no i danas je teško razlučiti što je istina, a što laž o tragičnim događajima na ruskom stadionu. Prema službenim podacima, u stampedu prilikom izlaska sa stadiona poginulo je 66 navijača, dok ih je 60 ozlijeđeno, ali nezavisne istrage pokazale su daleko veći broj žrtava, čak 350 mrtvih.

"Da barem nisam zabio"

Nejasno je kako je zapravo došlo do stampeda i tragedije na stadionu Lužnjiki.

Na 25. obljetnicu tragedije britanski The Guardian istražio je priču prema kojoj je drugi gol Sergeja Ševcova na neki način pokrenuo stampedo i uzrokovao pogiblju navijača.

- Da barem nisam zabio. Bilo bi bolje da sam promašio - rekao je nesretni Ševcov. 

Tisuće ljudi izlazile su sa staidona prije kraja utakmice i kad su čuli da je Ševcov zabio u zadnjim sekundama, navijači su se okrenuli i počeli vraćati. No prema njima su išle tisuće drugih navijača i nekako je sve izmaklo kontroli.

Druga verzija priče

No to je samo jedna od verzija priče.

Druga je verzija o pijanim navijačima koji su se zabavljali gađajući policiju grudama i zatvaranje izlaznih vrata nakon toga kako bi policajci lakše prepoznali izgrednike nakon utakmice.

- Ta je verzija najbliže istini. Policija je prije kraja utakmice smanjila izlazna vrata kako bi prolaz bio uži te kako bi lakše filtrirali navijače. Oni koji su bili odostraga to nisu znali pa su gurali one ispred. Situacija je u kratkom roku postala kritična - rekao je direktor stadiona Viktor Kokrišev.

Njegovu je verziju podržao Vladimir Aljošin koji je na mjesto direktora stadiona stigao nekoliko mjeseci nakon tragedije. I prema njemu policija je glavni krivac za tregediju. Željevši izdvojiti izgrednike koji su ih gađali, policajci su ograničili mjesto za izlazak sa stadiona i pokrenuli lančanu reakciju koja je dovela do smrti 66 navijača, neslužbeno, preko 350.

No postoje razne verzije priča kako je sve počelo. Od one da je jedna žena izgubila cipelu pa joj je nekoliko navijača pokušalo pomoći. U tom trenutku stvorio se zastoj i počeo je stampedo. Ljudi su gazili jedni preko drugih.

Od zataškavanja do osude u dva dana

U to doba Rusi su sve zataškali i prošlo je sedam godina od otkrivanja prave istine o pogiblji navijača.

Politička situacija 1982. godine bila je problematična. Leonid Brežnjev bio je na samrti, Juri Andropov još nije proglašen njegovim nasljednikom i ruske vlasti imale su važnijih problema od smrti nekoliko desetaka navijača.

No ipak, nekoga je trebalo okriviti.

Četvorica su završila na optuženičkoj klupi praktički bez dokaza, svjedoka, ispitivanja i istrage. Direktor stadiona Viktor Kokrišev, jedan od upravitelja stadiona Juri Pančikin, zamjenik direktora Ljižin i policijski šef Korjagin. 

Samo dva dana nakon tragedije sastanak je održao Komitet moskovske partije i bez prave istrage zaključio da su za tragediju krivi ljudi odgovorni za stadion. Kokrišev je ubrzo izbačen iz komunističke partije, a zajedno sa Pančinikom osuđen je na tri godine zatvora u postupku koji je trajao puna dva dana.

No svima je bilo jasno da su Kokrišev i Pančinik osuđeni jer je netko jednostavno morao biti osuđen. Kokrišev je uzbrzo pomilovan i nije odležao ni dana u zatvoru, dok je Pančikinu smanjena kazna na 1,5 godina zatvora. 

Ljižinu nisu sudili jer je dobio srčani udar, a policijskog šefa Korjagina su pomilovali jer je i sam bio ozlijeđen u stampedu dok je pokušao pomoći drugima.

"Crna istina o stadionu Lužnjiki"

Rusko društvo u kasnim 80-ima postalo je liberalnije. Na vlas je došao Mihail Gorbačov što je značilo veću slobodu medija i prestanak cenzure koja je do tada bila na snazi u Sovjetskom Savezu.

Sovetsky Sport prvi je probio led i 1989. godine, sedam godina nakon tragedije otvorio je ovu temu u sovjetskom prostoru. 
- Crna istina stadiona Lužnjiki - bio je naslov u novinama. Bilo je to prvi put da novinari praktički prozivaju vlasti za tragediju.

Prema Sovetsky Sportu, policija je glavni krivac za tragediju jer je namjerno suzila izlaz kako bi identificirala izgrednike što je i dovelo do tragedije.

No kasnije su vlasti demantirale tu informaciju, a prema nekim tvrdnjama policije nije ni bilo na tom dijelu stadiona gdje se sve dogodilo?! 

Pravu istinu vjerojatno nikad nećemo saznati. Ono što znamo je da je 66 navijača te večeri otišlo na utakmicu i nikad se nije vratilo kući... Tek 1992. godine podignut je spomenik poginulima na stadionu Lužnjiki, a na 25. obljetnicu tragedije 2007. godine Spartak i Haarlem odigrali su prijateljsku utakmicu.

Sredinom 90-ih godina stadion Lužnjiki je renoviran, a 2008. godine ugostio je finale Lige prvaka između Manchester Uniteda i Chelseaja...