Jučer je, za većinu navijača Osijeka, umro onaj romantičarski pogled na nogomet. Ideali koje smo u svojim glavama imali dugi niz godina kako u ovom svijetu gdje novac čini čuda ipak postoje ljudi, profesionalni sportaši ili treneri, koji neće zbog xy više kuna odabrati jednu opciju.
Godinama smo čitali po raznim novinama i portalima vijesti kako su se nogometaši zakleli u ljubav spram jednog kluba da bi preko noći promijenili mišljenje i zbog bolje ponude otišli u drugi klub, makar taj klub bio i najveći rival njegovog "voljenog" kluba. Ali uvijek si čovjek misli kako srećom kod nas, u našem lokalnom klubu, postoje neki ljudi koji bi rekli jasno i glasno "ne", kad bi došla takva ponuda. Očito smo bili u krivu i očito je današnji nogomet ipak čisti surovi biznis koji ne poznaje osjećaje...
Već nekoliko godina vukla se teza kako je Nenad Bjelica blizu preuzimanja Dinama, no ako biste za mišljenje o toj temi pitali bilo kojeg navijača Osijeka, jasno bi vam poručio da od toga nema ništa, isključivo zato što se ovdje ne radi o nekom prosječnom treneru ili prosječnom čovjeku, nego se radi o našem Bjelku. U našem gradu se malo koji igrač obožavao na takav način kako je Bjelica bio obožavan od kraja prošlog stoljeća pa sve do jučerašnjeg dana. Otkad je u klub došao svježi kapital od strane Ivana Meštrovića i Lorinca Meszarosa, navijači su priželjkivali kako će ubrzo doći dan povratka Bjelice u Osijek. Samom svojom pojavom na klupi najdražeg nam kluba povećao bi posjećenost na tribinama za barem 20-30 posto neovisno o rezultatima. Takav magnet je bio naš Nenad..
Dobro se sjećam jedne utakmice protiv Dinama na Gradskom vrtu. Nekoliko dana prije tog susreta igrala se utakmica pretkola Lige prvaka u kojoj je bečka Austrija pod palicom Nenada Bjelice izbacila baš nama omraženi zagrebački Dinamo. Dinamo je tada slavio na Gradskom vrtu, no nakon posljednjeg sučevog zvižduka nitko nije otišao kući. Čekalo se da igrači Dinama pozdrave svoje navijače na sjevernoj tribini i da prošeću ispred našeg Istoka. Tada se Istokom vrlo glasno zaorila pjesma "Bjelica Nenad, jedan je Bjelica Nenad...", nema duše koja ju nije pjevala unatoč tome što je naš klub izgubio. Osjećali smo toliki ponos što je naš Neno izbacio Dinamo, a igračima Dinama, barem onima koji su razumjeli koja ih pjesma otpraćuje sa terena, ništa nije bilo jasno.
Hodajući prema stadionu prije svake utakmice ljudi prolaze pored murala koji je posvećen legendama našeg kluba. Onim rijetkim ljudima koji na nogomet gledaju romantičnim pogledom, a Osijek doživljavaju svojim jedinim domom. Na tome je muralu tako i Bakir Beširević, nogometaš kojem Osijek nije bio rodni grad, ali je u njemu živio i igrao punih deset sezona i u bijelo-plavom dresu ubilježio preko 300 nastupa. Baš nedavno, prije mjesec-dva, popularni "Baka" je posjetio Gradski vrt, a kada je spiker na stadionu spomenuo njegovo ime, tribina se ustala i skandirala njegovo ime. On je tom prilikom izjavio kako mu je taj čin najveća nagrada u karijeri.
Još nedavnije, prije nepuna dva tjedna, na Gradskom vrtu je u dresu Cibalije zaigrao Josip Barišić, čovjek koji je nesumnjivo zabio jedan od najbitnijih golova Osijeka u novijoj povijesti. Mnogi tvrde kako ništa od ovog ne bi bilo, ni građenja novog stadiona ni građenja kampa, da "Đozla" tad u nebeskom skoku šest minuta prije kraja utakmice nije zatresao mrežu Dragovoljca i sačuvao prvoligaški status. Tada su za klub postojale dvije opcije, ili novi vlasnik ili stečaj.
Ruku na srce, posrnulog drugoligaša nitko ne bi kupio, stoga teza da bismo sada igrali lokalne derbije s Višnjevcem definitivno stoji. I tako, prije desetak dana, 20 minuta prije kraja slavonskog derbija između Osijeka i Cibalije, na semaforu kod četvrtog suca pojavljuje se crvenim brojkama označen broj 19. Pjesma Kohorte tada staje, a ostatak tribine oko Kohorte također se ustaje i plješće prema čovjeku koji izlazi s terena. Prema čovjeku koji u našem gradu od tada nosi nadimak "Spasitelj". Nakon utakmice isti taj "Spasitelj" izjavljuje kako mu je tih desetak sekundi vrhunac karijere, to priznanje rodnog grada za sve što je učinio.
Unatoč tome što nije sudjelovao aktivno u radu kluba posljednjih 15 godina, Nenad Bjelica imao je status nogometnog božanstva. Čovjeka koji je zadužio ovaj grad i ovaj klub svojim velikim djelima. Dovoljno o tome govori činjenica da su članovi Kohorte najblaže rečeno ljutito reagirali kada je grad odlučio titulu počasnog građanina, pokraj živog i zdravog Bjelka, dodijeliti Davoru Šukeru. Odličnom nogometašu, no čovjeku o kojem rijetko koji građanin Osijeka ima lijepu riječ. Navijači uvijek gledaju na sve emotivno, drugačije od većine običnog puka kojima vjerojatno nikad neće biti jasno zašto neki ljudi koji samo "šutaju loptu" imaju status legende...
Prema nekim komentarima na stranici Dinama, vidljivo je kako većina tamošnjih navijača Bjelicu doživljavaju kao još jednog u nizu trenera koji će brže otići iz kluba nego što su u njega došli. Nenad Bjelica sigurno je dobro pratio situaciju u hrvatskom nogometu i vrlo vjerojatno zna kako su trenerima Dinama i Hajduka konstantno glave postavljene "na panj" i kako će nakon dva, tri loša rezultata postati bivši.
U jednom intervjuu trener Bjelica izjavio je kako na stolu ima mnogobrojne ponude, jedna od njih čak dolazi iz španjolske prve lige. Zašto je jučer, od svih tih ponuda, odlučio prihvatiti baš onu od Dinama ostaje veliko pitanje na koje samo on zna odgovor. Jedno je sigurno, potpisom kojeg je stavio na papir promijenio je svoj status u rodnom gradu.
Pregrubo zvuče neki od naslova u medijima, ali može se reći kako klupska legenda teško može ostati. Dugi niz godina borimo se protiv toga da naši nogometaši na prvi mig Dinama ili Hajduka odbacuju sve i odlaze tamo. Nažalost, upravo to je učinio trenutni kapetan momčadi Borna Barišić, no nitko nije očekivao da će jednako postupiti i Nenad Bjelica. Ikona kojoj bi cijeli Istok dao krv ako zatreba.
Kolika mu je plaća ponuđena u Dinamu ne znamo, no znamo da se novcem ne može kupiti onaj osjećaj kad znaš da uvijek, negdje tamo, postoji grad u kojem si ikona, junak, heroj. Da postoji grad gdje se uvijek s ponosom izgovaralo njegovo ime i prezime. Kao jednog od posljednjih Mohikanaca u ovom suvremenom svijetu u kojem je novac postao bitniji od svega. Nažalost, i posljednji Mohikanac je otišao. Nama ostaje pouka da ne uzdižemo nogometaše u nebo jer su i oni ljudi od krvi i mesa koji će, kad zatreba, baciti sve dobro u vodu i otići u velikog rivala.
Dobrodošli u moderni nogomet. Surovi svijet u kojem opstaju samo najjači i oni koji ga shvaćaju samo i isključivo biznisom.