Zdravstveno stanje Michaela Schumachera (51), legende Formule 1 i sedmerostrukoga svjetskog prvaka, nepoznato je i šest i pol godina nakon nesreće, a informacije iz obitelji cure na kapaljku.
Njegovim je stopama krenuo i sin Mick (21), koji se trenutačno natječe u Formuli 2 i kojemu je posvetio dio pisma "Moje napredovanje" objavljenome na stranici njegova sponzora.
Mickovo pismo prenosimo u cijelosti:
"Da možete popričati s mojom obitelji i bliskim prijateljima, rekli bi vam da ne podnosim gubiti u bilo čemu. Nema veze o čemu se radi: jednostavnoj igri, trčanju do drveta, borbi palčeva. Koji god je izazov u pitanju, moram pobijediti.
Istovremeno, imao sam poraze i udarce. Prava bol i udarci na ego naučili su me kako dostojanstveno gubiti. Gubljenje dolazi s prilikom za učenje o neprisiljenim pogreškama, lošem kočenju i promjeni brzine. Daje vam važne informacije koje trebate razumjeti kako biste se poboljšali u svakom pogledu.
Ako ne padnete, ne učite. Ako ne učite, nikad nećete pobijediti, barem ne u nečemu što stvarno znači. Rano sam shvatio da želim biti vozač Formule 1, prvak. Uskočio sam u karting kad su mi bile tri godine, možda to nije bio ni pravi karting, i išao na državna natjecanja s osam. Do 11., 12. godine znao sam da se time želim profesionalno baviti.
Koristio sam razna imena kako me ne bi primijetili i kako bih napredovao bez previše etiketiranja kako sam tatin sin. Ali iskreno, ne osjećam pritisak što nosim obiteljsko prezime i što radim ono što mi je otac radio. Većinu stresa stavljam si sam, razmišljam što sam napravio krivo i kako se mogu poboljšati.
Ljudi su čitali medije i vidjeli i slavne trenutke mog oca, što totalno razumijem. Shvaćam to. Mislim, osvojio je pet uzastopnih naslova prvaka u Formuli 1 godinu nakon mog rođenja i to je nevjerojatno, zar ne? Ali nikad nisam gledao na tatu samo kao na najvećega svjetskog vozača.
Prvenstveno je i najviše bio moj tata. Ne uzimam lekcije kojima me je naučio zdravo za gotovo. Jedna od tih lekcija je ostati miran, nikad se ne previše uzvisiti ni poniziti.
Čak i 2018., kad sam bio u Formuli 1 i završio deseti u 15. utrci sezone, nisam dvojio da će to biti moja godina. Dobro sam trenirao i trudio se, samo sam morao zadržati pravac i zapinjati. Nije bilo okolnog, samo izravnog puta. I uspjeli smo, ostvarili smo rezultat koji smo trebali u Spa-Francorchampsu. Osjećaji pobjede dali su nam zaleta, ostvarili smo još sedam pobjeda i osvojili naslov.
Ključ je bio vjerovati u posao koji smo odradili. Pobjede su bile rezultat toga. Prošla godina u Formuli 2 bila je teška, ali takva je igra. Pobjeđuješ, gubiš i napreduješ. Teže je vozilo, drugačije se ponaša i stvara puno G-sile. Ne smiješ biti umoran. Zbog toga sam morao dobro isplanirati trening.
U drugoj godini želim smanjiti i spriječiti pogreške i biti bolji u procjeni rizika. Znam da je to važna godina u smislu napretka i razvoja, ali spreman sam i na dobrom sam mjestu. Imam obitelj i prijatelje koji paze na mene i kojima sam bitan.
Na kraju, znam za što sam sposoban. Moram biti jer si nisam dao drugu opciju. Zaljubljen sam u to što radim. Nekako to radim 18 godina, a imam 21. I neću stati dok ne stanem na najveću stepenicu postolja. Prskat ću šampanjac i smijati se s momčadi.
Sjećat ću se što sam mogao učiniti u devetom i 23. krugu, oko drugog zavoja. Spremit ću si to u ladicu sjećanja, spomenut ću to na intervjuima kad mi budu čestitali. Zašto? Jer to dugujem mlađem sebi koji trči do drveta."