Sunce je pržilo, bila je sredina kolovoza. Dok su se mnogi rashlađivali u moru, hrvatski košarkaši zatvorili su se u dvoranu. Kako bi našu košarku odmaknuli s bolnog dna.
- Jako nas boli što nas opet neće biti na Svjetskom prvenstvu. Ja imam 26 godina pa sam igrao samo na jednom Europskom prvenstvu. Svako ljeto gledam druge igrače kako igraju Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo. Naravno da boli, volio bih i ja sudjelovati - požalio nam se Ivica Zubac.
Bilo je to prije godinu dana. Atmosfera oko hrvatske košarkaške reprezentacija nikada nije bila negativnija i turobnija. Pripremali smo se za pretkvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Istanbulu za koji smo dobili pozivnicu, a veliki dio javnosti nije ni znao za taj turnir. Dok su se najbolje reprezentacije pripremale za Svjetsko prvenstvo, nas su čekale kvalifikacije za kvalifikacije. Jako bolno i ponižavajuće, na takvoj razini bila je naša košarka, a interes gotovo nikakav. Mnogi su s podsmijehom slušali najave naših košarkaša.
- Uvijek sam imao motiv igrati za reprezentaciju. Tu smo gdje jesmo, nema plakanja, imamo motivaciju da napravimo neki rezultat, da napokon nešto pozitivno napravimo, nakon razočaranja i negative. Stvarno je vrijeme da mi nešto napravimo i to nam je jedna od najvećih motivacija tu na pripremama - kazao je Zubac.
Nije bilo smisla plakati, pričati o slavnim trofejnim vremenima i širiti negativu 'da smo na dnu'. Trebalo je prihvatiti činjenicu da moramo sve graditi od nule, zasukati rukave i pokušati vratiti našu košarku tamo gdje je nekada pripadala.
Motivirali su se, gurali i vjerovali kada je malo tko. Došli smo u Istanbul s vrlo malim šansama i prošetali se do polufinala. Riješili smo i Ukrajinu, a onda nas je u finalu dočekala Turska. Samim time što su organizirali turnir, njihova javnost već ih je vidjela kao osvajača, ma kakva Hrvatska. I demonstrirali smo moć usred Istanbula, pomeli domaćina i plasirali se u kvalifikacije za Olimpijske igre. Taj trenutak konačno je donio malo pozitive, ušminkao hrvatski ugled i pokazao da ima razloga vjerovati.
Samo je trebalo odgovornost dati ljudima koji znaju što rade. A to je bio Josip Sesar. Čovjek kojeg su mnogi kritizirali otkako je u travnju prošle godine postao hrvatski izbornik. Zbog toga je, uostalom, Aleksandar Petrović podnio ostavku s pozicije sportskog direktora. On je bio taj koji je trebao predložiti izbornika Upravnom odboru HKS-a, kao glavni favorit spominjao se Dario Gjergja, ali kada je HKS odabrao Sesara, Petrović se požalio kako je njegov izbor bio Gjergja i kako su ga prevarili pa je otišao iz saveza.
I tako je, poprilično turbulentno, započela Sesarova era. Uz to, susreo se s problemima s kakvim nije nitko od njegovih prethodnika. Bili smo u društvu Irske i Luksemburga, morali smo igrati kvalifikacije za kvalifikacije EuroBasketa. Atmosfera oko reprezentacije je bila katastrofalna, a još se uz to umirovio naš najbolji igrač Bojan Bogdanović. Sa svim tim Sesar se morao izboriti.
Hrvatska je uvijek imala sjajne individualce, ali često nam je falila - momčad. Nismo igrali kao kolektiv, sakrivali smo se iza Bojana Bogdanovića i nadali se da će on sam pobjeđivati. Takvog individualca više nemamo pa je stvaranje uigrane cjeline bilo glavna misija hrvatskog izbornika. Ključ momčadi dao je u ruke Dariju Šariću, konačno iskoristio klasu Ivice Zupca, a Marija Hezonju podredio momčadi. Jer on jednostavno može sve. Naštimao je čvrstu i pokretljivu obranu, svi ostali sjajno su se uklopili i sada vidimo rezultat. Vidimo momčad koja gine za svaku loptu, svatko svakoga bodri i vjeruje. Ta kemija falila nam je svih ovih godina. Bez obzira na brojne odbijenice ponajboljih igrača, izgradio je kult. Pozivao je igrače koji žele igrati za reprezentaciju, kojima je Hrvatska sve i od njih stvorio kompatibilnu cjelinu.
U Pireju smo razbili jednu Sloveniju pa pobijedili Dominikansku Republiku u utakmici kakvu smo nekada gubili. Ovo je jedna drugačija i nova Hrvatska koja zna što želi i ne predaje se nikome. Znate kako se kaže, najgladniji je i najmotiviraniji onaj koji je osjetio dno. A mi smo osjetili kako je biti bez ičega. I pogledajte samo godinu dana unatrag. Od Irske i Luksemburga do koračića od sna. Veliki pomak je napravljen i vjerujemo da će to biti zalog za svjetliju budućnost.
Još samo jedna prepreka ostala je na putu do cilja koji se prošlog ljeta činio miljama daleko, Plasman na Olimpijske igre, nešto što sanja svaki sportaš. Na drugoj strani stoji nam domaćin Grčka, koja će imati podršku 12 tisuća fanatičnih navijača u grotlu Dvorane mira i prijateljstva. Imaju Giannisa Antetokounmpa, Nicka Calathesa i bezbroj sjajnih igrača. Imat će i sudački poguranac, tako to ide s Fibom kada iskeširate tri milijuna eura za organizaciju turnira.
Ukratko, imat će sve što ih lansira u ogromne favorite za plasman na Olimpijske igre, ali nemaju najvažnije. Hrvatski prkos i srce koje nikada ne odustaje, koje se zainati kada ga svi otpišu. A to se dogodilo s hrvatskim košarkašima uoči turnira u Pireju, ali i u posljednjih godinu dana.
Zaslužili su sve što im se događa. Priliku vidjeti Pariz, ali još važnije od svega, zbog njih se opet probudio interes za košarku u našoj domovini. U Splitu i Zagrebu organizirat će se gledanje utakmice protiv Grčke, opet se priča o sjajnom Šariću i divu iz Čitluka kojeg nitko ne može zaustaviti. Hrvatska opet diše košarku. I to je njihova najveća pobjeda, pa kako god završilo na parketu u Pireju.