Igor Boraska ponovno piše povijest sporta. Veslačka je legenda nakon sudjelovanja na ljetnim i zimskim olimpijskim igrama, istrčanog maratona u New Yorku, odlučila proslaviti 50. rođendan i 20. godišnjicu olimpijske medalje iz Sidneya osvajanjem još jedne medalje na Prvenstvu Hrvatske. I dva tjedna prije rođendana uspio je, u osmercu zagrebačke Mladosti doveslao je do zlata, a kurioziteta radi spomenimo i kako su u istom čamcu sjedili i preko 30 godina mlađi teenageri, čak i sinovi očeva koji su nekad s njim veslali.
Naravno, kako to obično biva nakon ovakvih sportskih pothvata, odmah su se javili oni koji Boraski zamjeraju što je u osmercu zauzeo mjesto mlađima te što je sjeo u čamac s braćom Sinković, koji su bili garant zlata, umjesto sa svojim 'gusarašima'.
- Nemam se potrebe opravdavati, ali čisto istine radi moram kazati da mi nitko ništa nije poklonio. Da bi uopće dobio mjesto u osmercu, morao sam proći kvalifikacije u 'dvojcu bez', takva je pravila postavio trener Nikola Bralić. Rekao mi je da ga ne zanima datum na mom rodnom listu, nego vrijeme na štoperici. Četiri posade najbržih dvojaca u kvalifikacijama čine osmerac, Sinkovići su naravno neprikosnoveni i oni nisu morali ni veslati, a Zadranin Luka Baričević i ja smo na koncu bili treći i izborili mjesto u osmercu. Bili smo desetak sekundi ispred konkurenata, mogli smo hvatati i posadu ispred koja je imala dvije sekunde prednosti, ali bili smo zadovoljni plasmanom – kaže Boraska i dodaje kako je njegova prvotna želja bila da vesla u osmercu svog Gusara...
- U slobodno vrijeme treniram individualno, jer sam u životnoj fazi u kojoj mi ne odgovaraju treninzi rano ujutro kad veslači Gusara treniraju. Razgovarao sam s trenerima i pitao ih što misle o ideji da zaveslam u osmercu, ali oni nisu baš vjerovali da mislim ozbiljno, vjerojatno su pomislili da s 50 godina na leđima neću moći pratiti tempo dvostruko mlađih. Prenijeli su stav kluba da tko ne trenira s ekipom ne može ni sudjelovati. I ja se slažem s tom politikom, bilo bi kud i kamo bolje da sam mogao s njima trenirati, ali, ponavljam, zbog posla mi je bilo jednostavnije trenirati samostalno i zbog toga sam se odlučio za Mladost a ne za Gusar. U toj odluci podržali su me i čelnici Mladosti Banović i Saraga, moji nekadašnji suparnici na stazi...
Nisu doduše vjerovali ni u Mladosti da će Boraska uspjeti...
- Iskreno, nisu, teško je bilo za povjerovati da će netko držati vrijeme ispod 7 minuta u mojim godinama, ali ja sam vjerovao. Dobro poznajem svoje tijelo, znam svoje limite i mogućnosti i pokazalo se da sam bio u pravu. Veteranske utrke su na 1.000 metara i njih veslam bez problema, ali ove seniorske su na 2.000 metara i to je neka posve druga priča. Obzirom da se bavim obalnim veslanjem koje je specifično, kako po težini, tako i po trajanju utrke, očito imam jako dobru bazu koju sam uspio nadograditi i bez problema izdržati seniorsku utrku. U mojim godinama najvažnije je poznavati svoje tijelo, i poslušati ga kad kaže da je vrijeme za odmor.
Boraska je prije natjecanja prošao detaljan liječnički pregled.
- Znao sam da je sve u redu jer dva puta godišnje idem na preglede, ali ovoga puta sam otišao kod dr. Tocilja na pregled pod punim opterećenjem. Rekao mi je da sam spremniji od većine mladića i da ne brinem. Koliko sam dobro pripremljen možda i najbolje svjedoči da mi je maksimalni puls 185 otkucaja u minuti, što je za moje godine jako dobro. Živim sportski, kvalitetno se hranim, odmaram, kad osjetim da sam umoran od veslanja zaplivam par kilometar...
Logičnim se nameće pitanje što je sljedeće.
- Prijatelji me nagovaraju na Ironman, koji se sastoji od 3.8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42.195 metara trčanja. Vidjet ću, možda se i odlučim. Plivanje i trčanje mi neće predstavljati nikakav problem, brine me jedino dužina biciklističke staze. I to ne toliko kilometraža koliko vrijeme, ne znam kako ću sjediti tih 5-6 sati. Pokušat ću malo više voziti bicikl, pa ako vidim da mi ide, zašto ne probati, ništa nije nemoguće, bez obzira na godine. Uostalom, mislio sam da više nikad neću ni veslati na prvenstvu, pa evo, i to sam ostvario. Želio sam sebi za 50. rođendan pokloniti seniorsko zlato, i još jednom osjetiti brzinu veslanja u osmercu, s najboljim veslačima na svijetu, braćom Sinković.
Nakon što je Boraska na pragu 50. rođendana osvojio zlato, postavlja se pitanje što to govori o hrvatskom veslanju i njegovoj budućnosti. Boraska jest sportsko čudo, ali da i u 50. ima bolje rezultate od dvostruko mlađih natjecatelja...
- Hrvatsko veslanje ima sjajne rezultate u mlađim kategorijama, ali problem je prelazak iz juniora u seniore. Mladi koji nisu u reprezentaciji i nemaju svjetske rezultate odustaju, jer su odricanja u veslanju jako velika a nema nikakvih naknada. Tko će svakodnevno trenirati ako se ne bori za svjetske medalje, a dobiva stipendiju od 500-tinjak kuna?! Zbog toga mladi rano odustaju i zaposle se, a to je velika šteta. Gusar radi odlično s mladima, na juniorskom prvenstvu su bili prvaci u dvojcu, četvercu i osmercu, i sada je izazov zadržati te mladiće na okupu, to je glavna zadaća kluba i Saveza. Da onima koji su vrhunski omoguće da napreduju i ostanu kompetitivni i u seniorskoj konkurenciji, a to je strašno veliki iskorak.
Igoru je najveća podrška obitelj, supruga Matea, djeca Klara i Luka Mihael.
- Oni znaju koliko mi veslanje znači i podržavaju me. Bili su i u Zagrebu, skupa smo s prijateljima proslavili nakon utrke... Bez pomoći obitelji i fleksibilnog posla ne bih uspio. Radim u Uniqa osiguranju, radno vrijeme je fleksibilno, ne moram u ured, tako da imam vremena i za rad u vlastitoj firmi koja se bavi konzultantskim uslugama, i za treninge. A pomogla mi je i korona, imao sam puno više vremena za treninge i pripreme – zaključio je Boraska.