Hrvatska je u Francusku na Svjetsko prvenstvo otišla s brojem 13. Ispalo je, s nesretnim brojem 13. Toliko je medalja dosad osvojila, po novi uspjeh krenula je s bogatom riznicom u kojoj su dva olimpijska i jedno svjetsko zlato, po dva svjetska i europska srebra, tri europska te po jednom svjetskom i olimpijskom broncom, no na kraju se vraćaju s 'drvenom medaljom'.

No, ako ćemo gledati pozitivni, malo je reprezentacija u svijetu rukometa s toliko odličja, malo je sportova u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti da su toliko dugo u samom vrhu.

- Zamislite, nama je polufinale u Francuskoj već 18. u posljednje 22 godine. To je strašno dostignuće, nešto nevjerojatno - govorio je Domagoj Duvnjak uoči okršaja s Norveškom, u kojem smo još jedanput zapeli na korak do završne utakmice.

Često nam se to događa posljednjih godina, još od EP-a u Austriji 2010. nismo se uspjeli probiti do velikog finala. Stalno u vrhu, stalno tu negdje, ali svaki put je nedostajao još taj jedan mali korak do borbe za zlato.

Slavko Goluža odradio je šest velikih natjecanja, osvojio tri bronce, u EP-u u Danskoj 2014. ostao bez medalje u borbi za treće mjesto, a njega je naslijedio Željko Babić. Francuska mu je treće natjecanje na kojem vodi Hrvatsku, drugi polufinale, uzeo je broncu u Poljskoj i zapeo u četvrtfinalu u Riju. Čini se da mu je Francuska bila i posljednje natjecanje...

Hrvatski niz započeo je  još prije nešto manje od 23 godine u Portugalu, gdje se te 1994. igralo, vjerovali ili ne, prvo Europsko prvenstvo u rukometu. Ćavar, Puc, Saračević, Smajlagić, Kljaić, Perkovac, Goluža...

Bila je to generacija koja je postavila hrvatski rukomet na svoje mjesto, momčad koja je u sljedeće dvije godine nastavila niz koji je sama započela sve sjajnijim koracima. Na portugalsku europsku broncu nadovezalo se svjetsko srebro na Islandu, kad je u finalu bila bolja, pogađate, Francuska.

Karabatić je tad još bio dijete, ali Jackson Richardson i društvo bili su strašan protivnik. Kruna te generacije stigla je u Atlanti, kad je momčad predvođena izbornikom Velimirom Kljaićem uzela srebro nakon spektakularnog polufinala s Rusijom i još boljeg finala sa Švedskom.

Francuzi? Njih smo se riješili u četvrtfinalu... A nakon toga - zatišje. Sedam godina hrvatski rukomet živio je na marginama, bez medalje, daleko od vrha, zadovoljavajući se ulaskom u osminu finala, prolaskom skupine. Dno smo dotaknuli, doslovno, 2002. u Švedskoj, kad je Hrvatska turnir završila na posljednjemu mjestu, ali i predstavila neke nove klince, koje je nakon tog debakla preuzeo Lino Červar. I krenula je nova era, koja još traje. Da, ona traje i 14 godina poslije...

Nema danas više ni jednog lika iz Portugala 2003., barem ne na terenu, jer Igor Vori bio je “posljednji Mohikanac”, ali generacije se isprepliću, nadovezuju jedna na drugu, sve se ovo čini kao jedan čudesni neprekinuti niz. Kaubojski, pobjednički, ovjenčan medaljama. Zlato iz Portugala, senzacija koju su priredili Balić, Metličić, Šola, Džomba i društvo ostaje zapisana u povijesti hrvatskog sporta.

Drugo, nažalost i posljednje zlato stiglo je godinu i pol poslije u Ateni, na Olimpijskim igrama, a od tad pa nadalje slavili smo samo srebra i bronce. I usput se razmazili, pa je to “slavili” rečeno samo uvjetno. Bilo je trenutaka i kad smo bili ljutiti, čak i bijesni kad bismo osvajali “samo” srebro. Na SP-u u Tunisu 2005., na EP-u u Norveškoj 2008., pa na našem, domaćem SP-u 2009., godinu potom na EP-u u Austriji...

Četiri srebra zaredom, a kad smo osvojili i zadnje, krenula je “finalna suša”. Slučajno ili ne, poklopilo se s odlaskom Line Červara. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj deveto je u nizu na kojem nismo uspjeli ući u finale. Nova šansa za to bit će već sljedećeg siječnja, ovoga puta na domaćem terenu.

Igrat će se u Zagrebu, Splitu, Poreču i Varaždinu, od 12. do 28. siječnja, a hrvatski rukomet tražit će korak više. Ili dva, jer već je predugo prošlo od naših zlatnih dana, iduće zime bit će to 14 godina od Atene, 15 od Portugala, 22 od Atlante...

EP 1994. Portugal - bronca

U polufinalu nas je izbacila strašna švedska generacija na čelu s Tommyjem Svenssonom, jednim od najboljih golmana u povijesti rukometa. U finalu su Šveđani svladali Ruse s nevjerojatnih 13 razlike (34-21)! Mi smo za broncu pobijedili Dance 24-23. Izbornik je bio Zdravko Zovko.

SP 1995. Island - srebro

Igrali smo odlično sve do finala, gdje smo izgubili od Francuske i najboljeg obrambenog igrača u povijesti rukometa, sjajnog Jacksona Richardsona. Ta je srebrna medalja osvojena nakon nevjerojatne drame u osmini finala i pobjede na penale protiv Tunisa.

OI 1996. Atlanta - zlato

Momčad je preuzeo legendarni trener, pokojni Velimir Kljajić ‘Kljun’, i na nevjerojatan je način vodio do zlata na jednom od najjačih olimpijskih turnira ikad. Wislander za Šveđane, Lavrov za Ruse, Ćavar za Hrvatsku, Richardson za Francuze...

SP 2003. Portugal - zlato

Linovo zlato i početak Balićevih Kauboja, jedne od najtalentiranijih generacija koje je svijet rukometa ikad vidio. A sve je počelo na nevjerojatan način, porazom od Argentine(?!). Završilo je - zlatom!

OI 2004. Atena - zlato

Kakva dominacija, kakav atomski napad s virtuozom Balićem. Nitko nam nije mogao ništa. Drugo olimpijsko zlato za Golužu i Loserta.

SP 2005. Tunis - srebro

Izbacili smo Francuze u polufinalu, ali finale smo izgubili od jake Španjolske.

EP 2008. Norveška - srebro

Opet smo u polufinalu ‘nagazili’ Francuze, ali zlato nam je odnijela Danska.

SP 2009. Hrvatska - srebro

Nikad prežaljeno zlato. U povijesti rukometa domaćin više neće imati tako loše suđenje kao mi u finalu s Francuzima.

EP 2010. Austrija - srebro

Opet Francuzi u finalu i opet ništa. Lino odlazi.

EP 2012. Srbija - bronca

Prva velika medalja izbornika Goluže. Bili smo jači od Francuske, ali nismo imali šanse protiv Srbije u tako paklenoj atmosferi.

OI 2012. London - bronca

Tunižani su nas ‘prebili’ na putu do polufinala i izgubili smo od Francuske. Za broncu smo svladali Mađare 33-26.

SP 2013. Španjolska - bronca

Opet smo izbacili Francuze, svladali ih u četvrtfinalu, ali potom izgubili od Danske. Za broncu smo pregazili Slovence.

EP 2016. Poljska - bronca

Francuska je trebala izgubiti od Norveške, a mi dobiti Poljake 11 ili više kako bismo prošli. No Stevanović je branio čuda!