U želji da ponovi rezultate slavnog oca, Massimo je od 1995. godine u Inter utukao više od 1,6 milijardi eura. Nitko na svijetu, čak ni Abramovič, nije potrošio više.

Saras S.p.A., naftna kompanija Morattijevih, vrijedna desetke milijardi eura, sredinom ‘90-ih bila je na vrhuncu. Massimo Moratti u to vrijeme preuzeo je Inter i naftnim eurima kupovao sve najbolje što se dalo kupiti. Idućih deset godina, izuzev Kupa Uefe, Inter nije osvojio apsolutno ništa.

No 2006., istodobno s raspadom carstva Morattijevih, počeli su uspjesi kluba. Te godine Saras je izašao na burzu, a cijena jedne dionice bila je 5,01 euro. Pet godina kasnije pala je na 1,02 eura. Čak 80 posto Morattijeva bogatstva je nestalo.

Ugovori koje je Massimo velikodušno davao odjednom su postali prevelik teret jer 80-ak milijuna eura godišnjega gubitka Saras više ne pokriva. Moratti nije imao izbora. Najveće zvijezde “grande” Intera danas više ne stanuju na Giuseppe Meazzi.

Veliki problem mu je i uvođenje financijskog fair-playa, prema kojem će svaki klub koji tri godine bude u minusu više od 60 milijuna biti izbačen iz Europe.

I dok će City, PSG i Chelsea fiktivnim sponzorstvima, koja će u konačnici davati iz svog džepa, prilično jednostavno izigrati Uefu, Moratti novca za to nema i morat će svoje ambicije zadovoljavati znatno jeftinijom, a time i slabijom momčadi.

Raspad Morattijeva bogatstva zato je dobra vijest za Matea Kovačića. Onaj stari Massimo ne bi doveo supertalentiranog klinca. Zagrabio bi u džep i platio za gotovog veznjaka 40 milijuna eura. No ta vremena su prošlost.

Samo na pojačanja Massimo je potrošio čak 600 milijuna eura

Za Cristiana Vierija dao je 48 milijuna eura, što je tad bio rekord. Ronaldo, Baggio, Adriano, Ibrahimović, Crespo... Sve zvijezde koje je doveo Moratti je platio više od 600 milijuna eura. Neki od njih su među najlošijim transferima uopće, poput onoga kad je za 25 milijuna eura doveo Quaresmu.