Koliko nas uopće vjeruje da će HNS i Hajduk pronaći zajednički jezik, sjesti za isti stol, a Dalićeva reprezentacija jednu od dvije važne kvalifikacijske utakmice protiv Slovačke ili Mađarske odigrati na Poljudu? Koliko nas uopće vjeruje da će to biti povijesni susret, nakon koga će u hrvatskom nogometu sve biti u redu, a vatreni redovito igrati i u Splitu? Ne znam za vas, ali najiskrenije, u tako nešto baš i ne vjerujem. 

Odnosi HNS-a i Hajduka danas su toliko hladni, toliki je jaz među njima, da je teško povjerovati u bilo kakvu mogućnost suradnje. Uostalom, i ova zadnja korespondencija to potvrđuje, jer se od početka odvijala s figom u džepu. Niti se HNS stvarno namjeravao upustiti u organizaciju utakmice u Splitu, jer da jesu, onda bi ponuda bila konkretna, niti Hajduk želi biti partner krovnoj kući hrvatskog nogometa, jer da želi, ne bi postavljao uvjete. 

I zato od utakmice na Poljudu neće biti ništa. Niti će HNS pristati na uvjete Hajduka, niti će bez ispunjenja tih uvjeta Hajduk sa Šukerom i društvom sjesti za isti stol. Pa nema tome ni mjesec dana da je predsjednik HNS-a u Londonu stao pred mikrofone i podcjenjivačkim: ''A što to ima Poljud'', odgovorio na pitanje novinara može li reprezentacija igrati domaće utakmice na Poljudu, a sredstva koja bi bila utrošena za Tzv. 'nacionalni stadion', namjenski biti iskorištena za popravljanje infrastrukture u svim krajevima. A sad im kao nudi domaćinstvo!? Ma dajte... 

Poljud ima kapacitet od 34.183 sjedalice za navijače i 685 sjedalica u ložama, od čega je 60% natkrivenih, precizno 20.842. Ima i semafor, i brojače, i video nadzor, i novi travnjak s drenažom, kompletno obnovljene svlačionice i sanitarne čvorove, parking, restoran, ograđenu tribinu s 5% kapaciteta za gostujuće navijače... Ima čak i molitveni prostor! Ima i posebno uređenu tribinu na kojoj se okupi gotovo 1.500 djece i roditelja. U Splitu i okolici postoje i odgovarajući hotelski kapaciteti, i zračna luka, ali i ugodna klima, u ožujku ili studenom neće ga sigurno obaviti gusta magla ili okovati snijeg i led. 

I zbog svega navedenoga u normalnim okolnostima o ovoj temi se uopće ne bi pričalo, naravno da bi reprezentacija redovito igrala na Poljudu, praktično jedinom pristojnom stadionu u državi, u klimatski gotovo savršenim uvjetima. Baš kao što ni Hajduk ne bi postavljao nekakve specijale uvjete za razgovor s HNS-om, jer bi se provođenje Zakona o sportu, transparentne financije, suradnja prvoligaša kroz Udrugu... trebali podrazumijevati. No kako kod nas ništa nije normalno, tako nije normalan ni ovaj neprimjereni odnos. 

Budimo realni, prošlo je već cijelo desetljeće u kojem je međusobni rat na relaciji Hilton – Poljud odnio toliko žrtava, da više nije pitanje kad će to sve skupa prestati, nego je pitanje hoće li ikad prestati, odnosno, pravo pitanje je jesmo li svi skupa već prešli točku s koje je povratak hrvatskog nogometa u normalno stanje uopće moguć.

Po tko zna koji put treba ponoviti i kako maćehinski odnos HNS-a prema Hajduku, baš kao i, posljedično tome inat Hajduka prema HNS-u, ne treba preslikavati na odnose navijača Hajduka prema reprezentaciji. To su dvije posve odvojene i različite priče. Potvrdili su to desetci tisuća Splićana i njihovih gostiju koji su ljetos proslavljali uspjehe Dalića i njegovih momaka u Rusiji. A to što navijači Hajduka ne vole Šukera, Mamića, Vrbanovića, Širića, Djedovića..., što ne žele zatvoriti oči pred korupcijom, nepravdom, neravnopravnošću..., ne znači i da ne vole hrvatsku nogometnu reprezentaciju. 

U normalnim okolnostima krcati Poljud bio bi vjetar u leđa vatrenima na putu do Eura, no u postojećim okolnostima i odnosu snaga, bojim se da to baš i nećemo tako skoro gledati, barem ne u mandatu aktualnog predsjednika HNS-a Davora Šukera. I zbog toga ćemo umjesto nogometne reprezentacije na krcatom Poljudu, i dalje gledati ping – pong na relaciji HNS – Hajduk.