Prva HNL bez Cibalije je kao juha bez soli. Nije to to. Klub po čije su igrače nekada dolazili čelnici Manchester Uniteda, najmanji grad s prvoligašem u Jugoslaviji, gdje su zube lomili Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk, danas je grad duhova.

Sponzorskih duhova. Predsjednik kluba ide od firme do firme tražeći i moleći za koju kunu kako bi isplatio zaostale plaće, no obilazak mu završava za dvije minute. Nekad i kraće. Jednostavno, nema firmi. Ima nešto privatnih, no one nisu zainteresirane za ulazak u Cibaliju. 

Broj tvrtki spremnih pomoći jednak je broju ljudi koje u poslovnim rokovnicima zanimaju udaljenosti između Kuala Lumpura i Los Angelesa, temperature u siječnju u La Pazu i Quitu, novčane jedinice u Venezueli te neradni dani u Turkmenistanu i Južnoj Koreji. Baš nikoga to ne zanima.

Od uglednoga gospodskoga kluba, Cibalia je postala klub od kojega svi bježe. Šteta, jer u jeku neimaštine vinkovačka djeca ispisuju najljepše stranice. Juniori Cibalije, financijskim ugovorima svjetlosnim godinama udaljeni od vršnjaka iz zagrebačkog Dinama, dočekali su jednu od najboljih momčadi Europe, predvođene Lovrenom, Morom... 

Trebala je to biti borba Davida i Golijata, megabogatih “modrih” juniora i “crkvenih miševa” iz Vinkovaca. No nije. Bila je to večer u kojoj novac nije bio presudan. Neki ljudi imaju velike snove, neki male. Bez obzira što radili, nikad nemojte prestati sanjati. Bila je to deviza s kojom su juniori Cibalije izašli na teren i pobijedili Dinamo 2-1.

Nisu pitali za novac. Pokazali su srce kakvo je cijelu povijest pratilo vinkovački klub. Ono od kojeg su drhtali Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo. Dinamo drhti i danas. Možete im uzete kune, ali ne možete ponos.