Tko je talentiran za sport, taj se može snaći na kakvom se god terenu našao. No priča Benedikta Nikpalja (25), Zadranina koji za kruh zarađuje u Švicarskoj gurajući i vozeći bob, ipak je drugačija od drugih.
- Kao srednjoškolac imao sam višak energije kojeg sam morao negdje iskaliti. Trenirao sam u MMA klubu Bandog i dvaput osvojio naslov prvaka Hrvatske u superteškoj kategoriji. Ali, kako je prestao pubertet, prestala me i ta faza - kaže nam Benedikt, baccalaureus kineziologije, čiji je doticaj sa Zagrebom otkrio mogućnost bavljenja drugim sportom:
- Na prvoj godini Kineziološkog fakulteta imali smo atletiku kao dvosemestralni predmet i na kraju godine imamo natjecanje u višeboju. Tu sam postavio novi rekord fakulteta. To je preko jedne osobe došlo do izbornika. Obično su najbolji gurači su desetobojci, dolaze iz atletike i to je bila spona. Probao sam, zadovoljio i ostao.
No nije mu to bilo dovoljno.
- Uvijek sam trenirao više sportova odjednom jer volim i živim sport. Američki nogomet volim, kao i generalno kontakt-sportove. Trenirao sam na atletskom stadionu u Splitu i momci su me zvali da probam. Nakon Splita prebacio sam se u Zagreb Patriotse, gdje mi je bio trener Damir Župan. On je rodom iz Münchena i uputio me tamo - govori Nikpalj, koji još kombinira karijeru u footballu i bobu unatoč činjenici da je njegova pozicija probijača u američkom nogometu među onima s najviše ozljeda:
- Imao sam hematoma, nagnječenja, rupture rebara, potrese mozga, ali ništa što bi ugrozilo karijeru. Nikakvi lomovi, križni ligamenti i slično, samo obične ozljede.
Za to su sigurno zaslužni i njegovi treninzi kojima posvećuje puno vremena.
- Sad, kad traje Svjetski kup, ne stignem puno trenirati jer trebam biti spreman za utrke vikendom, ali van sezone bez problema treniram i po šest sati dnevno. Nisu to naporni treninzi da je intenzitet stalno 100 posto, sastoji se i od kardija; sat i pol vremena trčanja, vožnje bicikla; ali i to je isto dio treninga. Imate nekih tri sata treninga, utega i sprinta, i relaksacije kao što su plivanje, trčanje, joga...
Na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu nastupio je za Hrvatsku u bobu dvosjedu s Draženom Silićem, a onda je stigla ponuda koju nije mogao odbiti.
- Švicarski pilot Pius Meyerhans preko poznanika u njemačkoj ligi američkog nogometa pitao me jesam li zainteresiran prijeći u njihovu drugu momčad. Tad sam planirao završiti s bobom, ali probao sam i ostao. To je tuđina, ali uvjeti za sportski razvoj su skoro pa savršeni. Švicarska je zemlja koja je praktički izmislila bob, on je tamo nastao i ima jako veliku tradiciju, ulažu u svoje sportaše. Počašćen sam što su me uopće primili u svoj tim. U Hrvatskoj je bob još egzotika, ljudi ne znaju što je uopće bob, a u Švicarskoj te čak prepoznaju te kad te vide. Mi imamo jednu posadu, a samo na švicarskom prvenstvu bilo ih je 22, a to nisu ni sve, nego one koje se natječu za prestiž. Njima je to nacionalni sport i tu je glavna razlika. Najveća razlika je u tradiciji. Kod nas je to na račun entuzijazma, a tamo je to tradicija - kaže Benedikt i nastavlja:
- Velike nacije, kao Nijemci, Švicarci, Austrijanci i Amerikanci, imaju svoje institute, specijaliziraju se ranije za bob. Na primjer, u Njemačkoj nogometaši u mlađim kategorijama odlaze preko proljeća na testiranja za bob. Postoje vježbe kao combine u američkom nogometu, tako imaju i combine za bob. Ako si potencijal, uzmu te i država brine o tome. Baš im je jako dobro razvijen sustav sporta. Prijelazi nisu pretjerano česti, ali događaju se. Nije kao u nogometu, nije bob toliko eksponiran sport. Jednom kad nađeš gurača, miran si za sljedećih šest, sedam godina. Nema tu ni tolikih ozljeda. Malo prevrtanja i potresa mozga, ali ništa pretjerano.
Prije nekoliko mjeseci Hrvatsku su, u želji za razvitkom karijere, napustile i sanjkaške sestre Daria i Dania Obratov, koje su se požalile na tretman čelnog čovjeka sanjkaškog saveza Ivana Šolu. A on je na čelu i bobističkog saveza. Nikpalj, međutim, nije htio o toj strani priče.
- Ne bih ulazio u to jer sam vidio što je bilo s Darijom, previše je eskaliralo. Ja sam otišao iz želje da se razvijem kao sportaš jer sam u bobu još junior, junior ste do 26. godine. Završio sam kineziologiju, planiram se i dalje baviti sportom, vidjeti njihove načine treninga, da se razvijem kao sportaš i kao osoba. To je bio glavni razlog odlaska - rekao je Benedikt.
Sad je član posade koja je među 10 najboljih na svijetu.
- Hoću li ostati s njima sljedeće sezone ili ne, ne znam. Već su se neke druge nacije raspitivale za mene jer gurača uvijek trebaju pa nije ni to isključena opcija, a i pilotu je ovo možda oproštajna godina. U bobu ću ostati sigurno, a gdje i što točno kako stvarno ne znam. Ovu sezonu moram odraditi tu gdje jesam, ali za sljedeću se otvorilo dosta mogućnosti. Mogu ostati u drugom švicarskom timu, ali i promijeniti državu. To je kao u nogometu, samo se to ovdje zovu nacije, a tamo su klubovi.
A što će biti s karijerom igrača američkog nogometa?
- To je jako, jako dobro pitanje. Kao running back ima puno ozljeda i dosad nisam puno razmišljao o tome, ali sad kad sam ozbiljno zakoračio u bob, tu se nazire uspješna karijera, možeš se tim baviti do 30.-35. godine bez problema... Mislim da ću prestati igrati američki nogomet čisto zbog prevencije jer puno je toga na kocki. Ali još se lomim jer dosad nije bilo ozljeda pa mi je žao prekinuti jer američki nogomet je puno, puno, puno zanimljiviji od boba, ali nažalost bob puno bolje plaća račune ovdje, u Europi. Treba od nečega i živjeti. Ako budem igrao, onda ću igrati u nižoj ligi jer njemačka liga GFL je ipak najjača liga Europe. To su već ozbiljni momci i ozbiljni udarci.
Hobiji su mu, dakako, uglavnom vezani uz sport. Ali jedan je i ipak drugačiji.
- Planinarim, jedrim, ronim. Volim se rolati i veliki sam fan povijesti, u slobodno vrijeme čitam takvu literaturu - kaže multitalentirani Zadranin koji u novoj godini planira izvanredno upisati diplomski studij kineziologije, a božićno-novogodišnje blagdane iskoristio je kako bi skoknuo kući i uživao s najmilijima:
- U Švicarskoj inače živim sam. Kad smo na sezoni, svaka dva tjedna idemo u drugu državu na utrke. A preko ljeta dobiješ stan i hranu u tom sportskom kompleksu. To je najveći problem, "uvoz" igrača i u Münchenu, bobu i svugdje. Ti kao stranac dolaziš na tuđe, ne govoriš jezik. To je ta mana sportskog života, što nikad nisi svoj na svome, uvijek si negdje u pokretu, pogotovo kad se ide u drugu državu. A blagdani dušu daju za povratak kući i uživanje s obitelji, uz hranu i sve ostalo. Volim i kuhati, to isto radim u slobodno vrijeme. Ali to sam više primoran nego što stvarno volim, haha - zaključio je Benedikt Nikpalj.