Što možeš sanjati, to možeš i učiniti, rekao je jednom Walter Disney.

Kao klinac, Ivica je sanjao olimpijsku medalju, skijaški globus, svjetsko zlato... Sve je to pretvorio u javu. Osim jedne stvari. Nikad nije sezonu završio kao najbolji i najkompletniji. Nakon Adelbodena Ivek je prvi! Naš dečko, iz stana u Medvedgradskoj ulici, vodeći je svjetski skijaš. Za protivnike ima mašinerije najbogatijih skijaških velesila, uza sebe sestru, majku i oca. Gips ih je, potpuno sam, bez ičije pomoći i novaca, unatoč brojnim nesrećama i ozljedama, ipak uspio nadmašiti. Sve te Austrijance, Nijemce, Švicarce, Amerikance...

Jer njegov Ivica ima beskrajnu ljubav prema skijanju. Fanatik je treninga. I nije bitno što trenira sedam ili osam sati dnevno, već što trenira svaki dan. Ne treba ga nitko tjerati. On to čini iz čiste ljubavi. Nikad nije vidio utrku koju ne može dobiti, stazu niz koju se ne može spustiti. Vjeruje, kao što to rade neiskvarena, mala djeca, da na kraju teškog puta uvijek čeka nagrada. I nemojte se iznenaditi ako ni ovu pobjedu neće puno slaviti. Ivica nije takav. Kao što je jednom rekao njegov otac: oni koji traže slavu, ne zaslužuju je. Oni koju ju zaslužuju, njima nije potrebna. Kao što je Goran Ivanišević zaslužio Wimbledon, Ivici pripada Veliki globus. Ma, nek’ se sutra prekine natjecanje, otopi snijeg na svim skijalištima i Ivici dodijeli pokal. Jer to je zaslužio milijun puta. Ali, ako i bude prvi skijaš svijeta samo nekoliko dana, do Wengena, koga briga. Vrijedilo je! Jer uvijek će ostati heroj Medvedgradske ulice...