Slika prva: dječak nabija loptu na livadi, jedva sklepanu loptu, u nekim podrapanim tenisicama. Slika zadnja: isti dječak sjeda u crkvu i lopta je kraj njega. Između te dvije scene stalo je 86 godina života Miroslava Blaževića. I sat i pol dokumentarnog filma Sabahudina Topalbećirevića "Miroslav Ćiro Blažević - Nikad ispričana priča".
Na kraju, uz tog dječaka u crkvi i završne rečenice autora filma, Šukera, uplakanog Asanovića i samog Ćire, emocije dođu same. Pa i suze...
- Ide i serija od sedam nastavaka na SportKlubu, od kojih će se prvi emitirati na Ćirin rođendan 10. veljače. Jer od takvog trenera i takvog čovjeka ni jednu rečenicu ne treba izrezati, izbaciti - naglasio je Topalbećirević.
Junak priče - i našeg nogometa - ušetao je u kino s osmijehom, baš onakav kakvoga ga poznajemo. Ma već čim je izišao iz dizala bacio je foru i nasmijao okupljene. Hod je nešto sporiji, ali vjerujte, to je jedino što odaje njegovu dob. I bolest. Opaku bolest koja mu se vratila. Pa, dobivate li bitku?, upitali smo ga onako snogu, nakon što je odradio desetke intervjua i selfija.
Najprije je samo rukom pokazao "tako-tako" pa rekao:
Neki 'vatreni' nisu htjeli
- Dijagnoza je j**ena...
Ali, oprostite na izrazu, vi ste još j**eniji! Zaplakali ste gledajući film o sebi.
- Jesam, ali u mojim godinama nije teško zaplakati.
A što vam je bilo najemotivnije u filmu?
- Sve, sine, sve...
Baho, kako zovu Topalbećirevića, je rekao da neki "vatreni" nisu htjeli sudjelovati.
- Sve što je spontano, ispadne dobro, a što nije, umjetno je - pomirljivo je slegnuo ramenima prije nego što je od Dalića dobio repliku srebrne medalje iz Rusije i od Kustićevog Izvršnog odbora funkciju počasnog izbornika.
A što nam je to otkrio najnoviji uradak o treneru svih trenera? Na početku, upečatljive priče o odrastanju.
Ja na tatu, a mama me letvom!
- Bili smo siromašni i ako si imao baku koja zna plesti pulover, bio si privilegiran. Onda je došao rat (Drugi svjetski, nap. a.), što je tragična glupost - priča Ćiro, koji je na ručno izrađenim drvenim skijama postao juniorski prvak države u skijaškom trčanju i tada je već postao lokalni junak.
A prepričao je i u kakvim je obiteljskim odnosima odrastao:
- Jedan dan, kad je tata imao 52 godine, a ja 17, on je krenuo raditi uobičajeni cirkus: ako mama napravi nešto što mu nije po volji, baci jedan tanjur pa drugi, pa je povukao cijeli onaj stari kredenc (kuhinjski ormarić, nap. a.) i sve padne i razbije se. I ja ga uhvatim za ruke i kažem "Dosta je, nećeš moju mamu više maltretirati!" On će na to "Brojim ti do tri da me pustiš". Ja ne puštam, on broji i vidim da me oduševljeno gleda kako ga snažno držim, kad mama uzme onu ploču s peći i odalami me po glavi "Sram te bilo, ti ćeš dirati svoga oca, koji nas hrani!" A ja sam tad već radio, ali ne smijem u tom trenutku reći "Pa i ja zarađujem". Ah, to su žene...
Bio je talentiran nogometaš, doveo ga je i Dinamo pa je otišao u Sarajevo, ali potom se teško ozlijedio.
- Još sam dvije godine igrao u Rijeci, šepao sam i tad su mi došli možda i najteži dani u životu. Imaš obitelj, dijete, a nemaš mu a kruh. I morao sam u inozemstvo, sa ženom i malim djetetom od 2 godine u avanturu emigracije.
Ćiro je bio učitelj tjelesnog.
- I ja njima pokažem diplomu, ali u Švicarskoj nema učitelja, ja sam njima bio profesor. Očekivao sam da će mi dati da tamo radim s djecom, kad on mene pita govorim li francuski. Ne. Engleski? Ne. Njemački? Ne. I ode on u ćošak i donese mi metlu! Pa evo, profesore, kad ne znaš ni jedan jezik, meti i čisti! I šest mjeseci sam meo - ispričao je Ćiro i sjetio se crtice koja je dočarala koliko je teško živio:
Naslov 1982. bio je za mamu
- Navečer sam bio u šetnji sa svojom kćeri Barbarom i ona stane kraj izloga i želi jednu lutku. A ja u džepu imam pet franaka, taman za večeru. I kupim joj lutku i ostanem gladan...
U Švicarskoj je brzo uspio, došao do klupe reprezentacije, a onda se 1979. vratio kući. Najprije kao trener Rijeke, a ubrzo i Dinama.
- Moja je majka bila osobita dinamovka i rekao sam joj da moram za nju napraviti veliku stvar. Dinamo 24 godine nije bio prvak, a ja sam rekao "Bit ćemo!"
Te 1982. Ćiro i njegov bijeli šal postali su legende Zagreba. No, iduće godine Dinamo nije obranio naslov, Ćiro je odbio dogovoriti se s Veležom, pristati na nagodbu, novac, neke igrače... nego je poručio "Što ću se dogovarati s njima, razbit ćemo ih!" I Dinamo je izgubio 3-0 i oprostio se od titule, a Ćiro je, i uz neke političke pritiske, morao opet u inozemstvo. S Grasshopperom je postao prvak, kad...
- Dolaze po mene tri rasna mladića i kažu "Idete s nama u Prištinu!" Ja im objašnjavam da ne mogu, da imam još godinu dana ugovor, a oni mi kažu da moram jer su dali besu. A ja znam što je besa (albansko obećanje po cijenu života, nap. a.) i odem predsjedniku i govorim mu kako smo osvojili naslov, a nema nikakve euforije, ja živim od publike, navijača. I kažem mu: "Sad ću proći glavnom ulicom prema kolodvoru i ako me nitko ne pozdravi, odlazim". Tko god me pogledao, ja bih srdačno pozdravio guten Tag, ali nitko ništa, 'ko te j**e! I kažem predsjedniku da ovo nije za mene te odlazim. Rekao mi je da me neće isplatiti, odgovorio sam da i ne treba i krenuo za Kosovo. U Prištini me u 3 sata u noći dočekalo tisuću ljudi, svi s bijelim šalovima! Pa im kažem "Nisu ovdje tako siromašni kad svi imaju za bijele šalove", a onda shvatim da su uzeli plahte i od njih izrezali šalove!
Moj sin ne ide u rat
Objasnio je kako igrač mora biti blijed prije utakmice, a ne veseo, kako se sam sebe nekad uplašio koliko je bio blijed. A onda je progovorio o odnosu s Franjom Tuđmanom.
- Uvijek sam ga slušao, ali kad mi je rekao "Moja dva unuka su u vojsci, treba ići i tvoj sin", rekao sam mu "Nikad! Evo novac za oružje, ali sina ne dam!" Tada mi je rekao "Znači, i ti pripadaš ljudima gdje sirotinja daje sinove, a bogati volove". Je, istina je, ali moje iskustvo s braćom kako se grle i ljube nakon pet godina rata i majke kako plače za svojom djecom... Ja sam patriot, ali ne toliko da dam sina da pogine.
Na klupu hrvatske reprezentacije postavio ga je, tvrdi, najveći konkurent.
- Da je htio, Tomislav Ivić bi bio izbornik, a ne ja. Ali on je htio biti direktor i on me zapravo postavio za izbornika.
Onda je došla nezaboravna Francuska 1998. I drugi slučaj da je odbio predsjednika države.
- Da sam imao Cvitanovića, sam bi zabio tri gola onoj sporoj obrani Francuske. Ali on me natjerao da ga izbacim. Zvao me Tuđman i naredio mi da spasim Cvitu, ali rekao sam mu "Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete, ali sad izaberite: moj autoritet ili Cvita". Poklopio mi je slušalicu, a ja sam rekao "Cvita, ideš kući." Sram ga može biti i danas što se tako ponašao i propustio SP.
Asanović bez kopački na Francuze
I igrači se slažu da je u toj priči pogriješio tada sjajni Dinamov napadač, koji je na treningu odbio otrčati nekoliko krugova. Šuker se sjetio kako su vozeći se na utakmicu s Nijemcima u četvrtfinalu u Lyonu prošli pokraj svatova, a u Španjolskoj postoji vjerovanje da to znači sreću, odnosno pobjedu. Vlaović je pričao kako je u jednom trenutku brojao njemačke igrače na terenu, ima li ih doista jedan manje, koliko su i nakon crvenog kartona pritiskali i dominirali, Asanović kako je na polufinale s Francuzima u hotelu zaboravio kopačke pa su poslali policajca na motoru da mu ih donese, Šuker kako s cimerom Bobanom nije spavao nakon poraza u polufinalu i kako je Zvone plakao, a Jarni kako tri dana nakon tog poraza nisu ni razgovarali međusobno, maltene ni jeli...
Ćiru je put nakon "vatrenih" vodio u Iran, Dinamo, Sloveniju, Hajduk, BiH i Kinu.
- Najljepše mi je bilo raditi u BiH, među svojima, jer ipak sam ja Bosanac. A u Kinu sam išao zbog para. Ja novac pretpostavljam svemu.
Asanović, već smo napisali, na kraju filma nije mogao suzdržati suze, Šuker je rekao:
- Onaj njegov skok i cigareta u ustima kad sam zabio Irskoj u 94. minuti ili onih 40 sekundi dok traju himne pa vidiš i ložu i klupu i tamo Ćiro s onom kapom... Te će mi slike ostati za cijeli život.
Ćiro je na kraju odrecitirao pjesmicu svojoj majci:
Ne znam jesi li daleko ili si blizu
jer s tobom liježem i budim se.
A kad nostalgija dođe,
znam, ti si se pomakla u mome srcu.
POGLEDAJTE I VELIKI INTERVJU S LEGENDARNIM TRENEROM ĆIROM BLAŽEVIĆEM: