Nikita i Leon, kakav je to ubojiti tandem! I to ne samo na filmskom platnu, nego i u stvarnom životu. Sestra i brat Glasnović, Nikita (24) i Leon (19) najperspektivniji su hrvatski taekwondoaši, koji su imena dobili upravo po filmskim likovima francuskog režisera, scenarista i producenta Luca Bessona.
- Mama i tata obožavali su Bessonove filmove, pa su mi dali ime Nikita po jednoj od njegovih najpoznatijih junakinja. To im se svidjelo, pa kad se rodio brat, nije bilo dileme, i njemu su dali ime po junaku drugog Bessonovog kultnog filma – otkrila nam je Nikita te brzo dodala kako na imenima prestaje svaka sličnost s filmskim likovima.
- Ne bi bilo baš dobro da se bavimo poslovima kojima se oni bave (plaćeni ubojice op.p), iako, moram priznati da mi se sviđa koliko u liku Leona ima dobrote – nasmijao se Nikitin mlađi brat Leon.
U potrazi za boljim uvjetima doselili u Split
Zanimljivo je da se i njima dvoma sviđaju Bessonovi filmovi, pa su tako nedavno pogledali i najnoviji, akcijski triler Anna sličnog sadržaja, koji ih je oduševio. No na stranu Besson, i Glasnovići imaju priču koja bi također mogla poslužiti kao predložak za jedan dobar film. Dok se desetci tisuća njihovih vršnjaka odlučuju otići iz Hrvatske u potrazi za boljim uvjetima, njih dvoje su iz Švedske, isto tako u potrazi za boljim uvjetima, krenuli u suprotnom smjeru i doselili u Split.
- Švedska je po mnogo čemu idealno mjesto za život, no ne i za nekoga tko se bavi taekwondoom poput nas dvoje. Tamo smo bili prepušteni obitelji i sebi, nije bilo sustava koji bi podržavao nađe sportske ambicije, dok je to u Hrvatskoj posve drugačije, ovdje su iza nas i klub, i savez, sve nam je osigurano, na nama je samo da treniramo i razmišljamo o natjecanjima – hvali se Nikita, koja se prva doselila u Split, Leno je stigao tek prije dva mjeseca.
- Morao sam završiti srednju školu, a sad oboje nastavljamo obrazovanje besplatnim online studiranjem na koji imamo pravo. Nije to kao ovdje u Hrvatskoj, u Švedskoj možete po šest mjeseci studirati predmete koji vas zanimaju, poput komunikacija, jezika, umjetnosti... Na koncu nećemo dobiti neku konkretnu fakultetsku diplomu, ali ćemo steći obrazovanje koje će nam pomoći u budućnosti – pojašnjava Leon.
Priča obitelji Glasnović priča je brojnih hrvatskih obitelji koje su prije pedesetak godina otišle trbuhom za kruhom na zapad. Njihovi bake i djedovi su u potrazi za boljim životom stigli u Švedsku, otac Mario je došao kao šestogodišnjak, a majka Margita se u Švedskoj i rodila. Upoznali su se u Malmöu i zasnovali obitelj, dobili kćer i sina koje su nastojali odgajati tako da znaju odakle su im korijeni. No nisu ih učili hrvatski jezik.
- Roditelji su željeli da što bolje naučimo švedski jezik i uklopimo se u novo društvo u vrtiću, tko je tada mogao i pomisliti da ćemo se jednoga dana vratiti u Hrvatsku – smije se Nikita, koja je prva osjetila 'zov domovine'.
- Svako ljeto provodili smo u Dalmaciji, družili smo se s vršnjacima i ja sam željela naučiti jezik kako bi se što bolje sporazumijevala. Tako je počelo, kasnije sam uzela hrvatski kao izborni predmet na studiju...
- Imali smo brod kojim smo cijelo ljeto plovili od Trogira do Makarske, obilazili smo otoke i uživali – pojasnio je Leon.
Leon želi medalju s OI u Tokiju
A za njihovo preseljenje u Split najzaslužniji je trener Taekwondo kluba Marjan i izbornik reprezentacije Toni Tomas, koji je primijetio njihov talent, i pozvao ih u Split.
- Taekwondo klub Marjan jedan je od najboljih i najuspješnijih klubova u Europi i kad su nas pozvali, nije bilo puno razmišljanja. U Hrvatskoj smo dobili sve što je potrebno, a imamo i podršku cijele reprezentacije dok smo na borilištu. Lijepo je osjetiti to zajedništvo koje nas ovdje krasi – kaže Nikita, a Leon dodaje:
U Splitu je sve drugačije, nekako lakše, opuštenije, što je za nas sportaše jako važno, da na treninge dolazimo puni energije i bez stresa.
- Iz Švedske im nedostaju roditelji i prijatelji, neki restorani i dućani kojih nema u Splitu, uglavnom ništa što se ne može nadomjestiti u dva posjeta godišnje koliko u pravilu provedu u svojoj drugoj domovini.
- Nikiti je teže, ja sam se tek doselio i mene još nije uhvatila nostalgija, kaže Leon, koji se tek privikava na novu sredinu.
Mlađi je od sestre, pa su i njegovi ciljevi nešto drugačiji od Nikitinih, koja želi medalju s OI u Tokiju.
- To je cilj kome je sve podređeno, zbog koga sam i došla u Split. Trenutno sam sedma na rang listi putnika za Tokio, prvih šest će se plasirati. Ali ima još dosta natjecanja na kojima mogu izboriti plasman. Leonu će biti nešto teže, no njegov cilj i onako je Pariz 2024.
Slobodno vrijeme i nemaju
Slobodnog vremena tijekom tjedna praktično i nemaju, ustajanje je u 6:00, prvi trening u 7:00, potom doručak, učenje, ručak, odmor, pa drugi trening od 19:00 do 21:00. Nikitu uz to čeka i kuhanje i pospremanje, ona je preuzela kompletnu brigu o mlađem bratu dok se i roditelji ne presele u Split.
- Moram, tko će drugi. Svjesna sam da se ponekad ponašam i previše zaštitnički prema njemu, ali to je tako, ipak sam ja starija sestra – priznaje Nikita i dodaje kako su na treninzima uloge drugačije.
On je muško i puno je jači od mene, ima puno jače udarce. Na treningu je on glavni...
Iako sportskih uzora nemaju, kažu da su oduševljeni sestrama Zaninović, koje im pomažu savjetima, a ponekad zajedno i treniraju.
- Bolje je biti original nego nečija kopija, ali uvijek je dobro poslušati savjet nekog tko je u karijeri napravio tako puno kao njih dvije. Prije nekoliko dana trčali smo na Marjanu i njih dvije su bile brže od nas. Samo smo se pogledali i pitali od kud im energija, pa obje su tek nedavno rodile. Stvarno im svaka čast!
Nikita je u sretnoj vezi s jednim švicarskim kuharom kojeg planira dovesti u Split, a Leon se tek treba odlučiti jesu li bolje Splićanke ili Šveđanke.
- Možda neka kombinacija, Šveđanka hrvatskih korijena – nasmijao se Leon.