Sa šest godina sam počela igrati stolni tenis i nikad se nisam okušala u drugom sportu. Stric mi je putovao u Kinu radi posla i od tamo mi je donio rekete pa sam prve partije odigrala s tatom na kamenim stolovima u parku. U školi su dijelili letke za stolni tenis pa sam se odlučila probati, a na tjelesnom me zapazio i trener zagrebačke Mladosti i pozvao me u klub. Tako je krenula moja priča, započinje nam najbolje rangirana hrvatska stolnotenisačica, Mateja Jeger (26).
I tako je krenula njezina priča. Reklo bi se, bila je to ljubav na prvi servis. Mateja već 20 godina igra stolni tenis, a trenutno je 117. igračica svijeta. Već sa sedam godina je počela igrati za reprezentaciju, a osvojila je i neslužbeno Europsko prvenstvo za mlađe kategorije u Francuskoj pod nazivom 'Euro mini Champions'.
Ova je Zagrepčanka svoj sportski put tako tabala od najranije dobi, a dolaskom u srednju školu stigli su novi izazovi jer je trenirala dva puta dnevno.
- U Dr. Časlu imaju svoju srednju školu pa sam zbog sporta tamo nastavila školovanje kako bih mogla uskladiti treninge. U jednoj godini me nije bilo 218 dana zato mi je bilo važno da imam svog mentora što mi je tamo bilo omogućeno, a mogla sam i trenirati dva puta dnevno - objašnjava nam Mateja koja je i dalje trenirala u zagrebačkoj Mladosti gdje je sveukupno igrala 14 godina.
Bila na Olimpijskim igrama za mlade
S 15 je godina uspjela izboriti plasman i na Olimpijske igre mladih u Singapuru, ali tamo nije imala sreće.
- Bila sam trinaesta na kraju, malo sam imala peh. Turnir je počeo tek nakon 13 dana od ukupnih 20 što smo bili tamo, a na treningu u Singapuru sam istegnula preponu i nisam mogla hodati. Pobijedila sam Korejku Yang Ha-eun koja je dobila i Tamaru Boroš, ali nisam uspjela proći drugi krug. No, doživljaj je stvarno jedinstven. Otvaranje i zatvaranje bilo je kao i na seniorskim Olimpijskim igrama. To je san svakog sportaša i svojevrsna stepenica prema seniorskim OI - govori nam Mateja, a spomenuta je Korejka na kraju bila treća na OI u Singapuru.
Prošla je sve selekcije reprezentacije te došla i do seniorske pod trenerom Alenom Ivančinom, a školovanje nije odlučila nastaviti na Kineziološkom fakultetu, već je diplomirala na polju marketinga.
- Nisam se vidjela u tome. Bila mi je vizija ostati u sportu i to je želja u budućnosti, zato završavam trenerski tečaj u Novom Sadu i htjela bih povezati sport i marketing koji sam završila. Ne vidim se ni u čemu što se tiče KIF-a, a da budem profesorica na tjelesnom - to me nije privlačilo. Želim nastaviti sa stolnim tenisom - jasna je najbolja hrvatska stolnotenisačica.
Sa 16 je godina ušla među 16 najboljih na Europskom prvenstvu, a trenutno je članica njemačkog TSV Schwabhausena u čijim je redovima završila kad je odlučila otići stepenicu više. Nakon probnog treninga ostala je u Bundesligašu gdje je već petu godinu, a potpisala je i ugovor na još godinu dana. Interesa drugih klubova ima, ali o tome, kaže, još nije vrijeme.
Morale predati zbog hladnoće u dvorani
- U siječnju sam igrala protiv Kineskinje koja igra za Portugal Yu Fu koja je osvojila Europske igre u Minsku i dobila ju, a prije koji dan i protiv Egipćanke koja je 35. na svijetu - priča nam igračica trenutno četvrtoplasirane ekipe u Njemačkoj. Trebala je igrati i protiv ekipe Berlina, ali to se nije dogodilo.
- Berlin je najjača ekipa s najboljim uvjetima i njihov menadžer uvijek nađe nešto na što se može požaliti, ali sad je bio problem u našoj dvorani. Ovo mi se dogodilo prvi put u životu, da smo ostale bez bodova jer je u dvorani bilo - prehladno. Nema grijanja, već ventilacija radi na principu miješanja i zagrijavanja zraka izvana i iznutra, a problem je u tome da je netko ostavio otvorena vrata pa se sve rashladilo i Berlin je dobio dva boda.
Temperature su u ovom gradu kraj Münchena u ovo vrijeme niske pa neki put imaju problema i na treninzima.
- Treniramo u 'full opremi', tajicama, kratkim hlačicama, dugoj trenirci i još slojeva, ali i dalje je ledeno. Na treninzima u studenom i prosincu je znalo biti toliko ledeno da nisam mogla uzeti lopticu u lijevu ruku za servis - govori Mateja, ali smatra da su uvjeti dalje bolji nego u Hrvatskoj jer je na njoj da trenira i igra, dok joj je sve ostalo riješeno.
Što se tiče reprezentacije, tu dolazimo do problema. Uskoro slijedi kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Portugalu, ali najbolja hrvatska stolnotenisačica tamo najvjerojatnije neće moći sudjelovati.
- Iz Saveza su nam napisali da moramo same financirati odlazak na taj turnir, a to je za nas trenutno nemoguće. San svakog sportaša je otići na OI, a ja sam barem htjela pokušati. Vjerojatno ćemo imati jednu predstavnicu kojoj će sponzor pokriti odlazak. Rečeno je da će nam vratiti novce ako se plasiramo na Olimpijske igre. Ali nije to jedini problem, već i pristup prema 'pripremama' - govori nam Mateja pa nastavlja:
'Povratak u Hrvatsku? Teško'
- Kad dođem u Hrvatsku, moram sama brinuti o svemu. Ideja je da treniramo u Mladosti s mlađim curama, a to nama i ne pomaže. Okupljanja reprezentacije praktički ni nema, eventualno prije velikih natjecanja i onda se očekuju jako dobri rezultati. Treniram u STK Zagreb, a pomažu mi Dado Šurbek i Marko Habijanec - požalila se reprezentativka.
Na državnom je prvenstvu u singlu prošle godine bila druga, dok je sa Sun Jiayi osvojila državno prvenstvo za parove. Istaknula je da je u muškom stolnom tenisu situacija mnogo bolje posložena. Ona u Hrvatsku dolazi ovisno o obvezama u klubu i sama se snalazi što se tiče treninga i održavanja forme.
- Nitko od naših reprezentativaca ne igra u Hrvatskoj, a na Olimpijske igre idu četvorica. U muški stolni tenis se više ulaže, omjer je otprilike 70-30, a kad oni dođu u Hrvatsku imaju sve posloženo, zna se gdje se trenira, imaju svoj centar i kod njih to ide mnogo lakše.
Bilo kako bilo, Mateja će i dalje svoj put graditi u Njemačkoj, a naša se reprezentativka odnedavno i zaručila. Osnivanje obitelji također je aspekt karijere na koji žene moraju malo drugačije sagledati nego muškarci.
- Poslije poroda ipak treba neki period da se vratiš natrag u formu, a opet nije isto imaš li dijete s 30 ili 35 godina. Vratit ću se u Hrvatsku ako ću baš morati, ali sve dok ne moram mislim da ostajem u inozemstvu - završava Mateja.