Mlada Zagrepčanka Filipa Petrić (13) iznimno je talentirana za vodene sportove. Igra u čak tri uzrasne kategorije vaterpolistica Mladosti, a istodobno i osvaja medalje na državnom prvenstvu u - plivanju perajama!
- Sa šest godina počela je trenirati plivanje i u jednom trenutku mi roditelji vidjeli smo da to njoj ne predstavlja užitak i veselje kakav bi trebalo predstavljati bavljenje sportom. Htjeli smo je zadržati u sportu vezanom za vodu, a kako se suprug Alen bavio podvodnim ribolovom, kroz njegov klub počela je trenirati plivanje perajama, a i sin Alen trenira plivanje. Istodobno se uključila i u vaterpolo koji je jako ispunjava - objašnjava nam majka Nataša.
U kratko vrijeme snašla se kao riba u vodi. Bolje rečeno, kao sirena jer pliva i s monoperajom. A onda je i napredovala pa i “preskakala” uzrasne kategorije. Danas nastupa za kadetkinje, juniorke i seniorke ŽAVK Mladost.
- Vidjela sam u mnogo američkih filmova da se dobri plivači bave i plivanjem perajama. Treninzi plivanja s perajama i bez njih došli su kao dobra podloga za bavljenje vaterpolom jer je veći njegov dio zapravo plivanje. Trenirala sam i radila i, eto, trenerice su to nagradile - govori Filipa.
Bavljenje dvama sportovima, uz obveze u školi, ali i izvannastavne aktivnosti, sa sobom povlači puno odricanja i žrtve. Vaterpolo trenira pet puta tjedno, nekad i vikendom, kad obično igra utakmice, a plivanje još triput tjedno.
Kvalitetna organizacija vremena ključna je kako bi sve stigla, a sve radi sama, kaže nam majka Nataša. Roditelji je “samo” voze na treninge te joj donose hranu i stvari na bazen uz Savu, gdje trenira sa “žabicama”, odnosno na Utrini, gdje vježba plivanje perajama u klubu Geronimo.
- Neki prijatelji ostaju se družiti nakon nastave ili odlaze nekamo, a ja to ne mogu jer žurim doma napisati zadaću, pojesti i ići na sljedeći trening. Neki malo čudno gledaju na to, ali ima i druge djece koja imaju puno obveza, idu u glazbenu školu ili na neki drugi sport - kaže Filipa, koja u svojoj zbirci već ima čak 26 medalja s državnih prvenstava u plivanju perajama.
I tu se ističe u starijim kategorijama, čak i među seniorkama u sportu koji nije toliko poznat u svijetu ni u nas.
- Što je najvažnije? Kapacitet pluća ne igra toliku ulogu, nego snaga kukova, leđa i nogu te udarac perajom. Nekima disalica predstavlja problem jer treba ispuhnuti vodu, ali naviknete se nakon mjesec dana - govori Filipa.
Brzo se prilagodila vaterpolu jer se bavila klasičnim plivanjem i onim s perajama. Jako je sportski tip i koji god da joj sport date, super joj leži, govori Dunja Bračun, trenerica mlađih uzrasta ŽAVK Mladost.
Kako u Zagrebu nema puno djevojaka koje se bave vaterpolom, klubovi ih znaju ranije unaprijediti u više uzraste. Filipa je svakako jedna od njih.
- U kadetkinjama je među najboljim igračicama. Naprednija je od vršnjakinja, pogotovo u plivačkom dijelu, pa se uspjela prebaciti u te kategorije i prije vremena. Ona nije stalna članica seniorske ekipe, ali odigra četiri-pet utakmica u sezoni - kaže trenerica Dunja.
Borba za loptu sa seniorkama, ženama koje bi joj, po razlici u godinama, mogle biti i majke, Filipi ne predstavlja problem.
- Čak joj je ponekad i lakše igrati u toj ekipi nego u kadetskoj, gdje je ona glavna, ona koja mora pucati, preuzeti rizik na sebe i na kojoj je sva odgovornost. A u juniorskoj i seniorskoj ekipi ipak ima netko tko će ti pomoći, pokriti te ako nešto pogriješiš, savjetovati i viknuti što trebaš napraviti. Starije cure vole pomagati mlađima, a Filipa to dobro koristi - dodaje trenerica mladih “žabica”.
- Draže mi je igrati sa seniorkama jer je plivanje brže, lopte su brže i točnije. Trenerice me ne stavljaju da čuvam najjače igračice, nego ih pokrivaju iskusnije suigračice. Starije vas uvijek povuku i daju vam veću motivaciju - govori Filipa.
Sportski je iznimno talentirana, a s 13 godina i iznimno pametna. Svjesna je kako obrazovanje ne smije ostaviti po strani. Uostalom, odlična je učenica 7.b razreda Osnovne škole “Matije Gupca” na Knežiji.
- Htjela bih upisati neku gimnaziju. Školovanje mi je, u svakom slučaju, na prvome mjestu. Bila bih jako sretna kad bih završila studij u inozemstvu, na nekom boljem sveučilištu. Trenutačno me zanima arhitektura. Voljela bih i u srednjoj školi nastaviti trenirati oba sporta jer mislim da se jako dobro nadopunjuju. Oba su u vodi i kroz njih napredujem - govori Filipa, a majka Nataša, dakako, prepušta joj svu slobodu izbora:
- Budućnost? Uh, jako je rano za to. Mi kao roditelji nemamo nekih posebnih planova. Nama je bio cilj da se nečim bavi, da ima neki osjećaj obveze, a sve ovo što se dogodilo iz toga je super. I ako se jednog dana nešto izrodi iz toga, super. Ako i ne, stvorila je dobar temelj za osjećaj organizacije, obveze i pristupa radu. Jedini nam je cilj da radi ono što je čini sretnom.
Tek je postala tinejdžerica, a već je uspjesima zasjenila i dvostruko starije konkurentice. Bravo, Filipa, samo naprijed...