Dugo je mlada Zadranka Paola Borović (22) bila potpuno nezainteresirana za sport. Za razliku od starije sestre Ive, uspješne košarkašice, a danas trenerice, Paola je imala “dvije lijeve ruke”. A onda se u priču ubacio jedan profesor tjelesnog i danas je ta cura višestruka prvakinja i aktualna rekorderka Hrvatske u 11 kategorija troskoka, skoka u dalj i šestoboja.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Da, sestra je čudo, a ja sam oduvijek bila antitalent za sport, bila sam najlošija čak i na ‘graničaru’. Priznao mi je otac da ne bi stavio pet kuna na mene da ću se ikad baviti sportom - smije se Paola.
No u priču se upleo profesor tjelesnog Dražen Adžić.
Ni košarka ni gimnastika
- Kako je sestra bila košarkašica, prvo me gurao u košarku. Sjećam se, dao mi je deset slobodnih bacanja, a ja nijednom nisam pogodila obruč. Ništa, vidio je da sam smotana za igre s loptom, pa smo probali s gimnastikom, ali ni to nije išlo, pa je na red došla atletika, i to trčanje. Bio je uporan i zakačila sam se za atletiku. Prvo sam trčala, jer me uvjeravao da sam brza, ali meni se nije dalo ići samoj na treninge, pa sam mu rekla da ću ići ako nađe još koju curu. I našao je, ali je cura odustala nakon prvog treninga. Pa je našao još jednu, dvije..., pet, šest... sve dok se nisam zakačila za atletiku. Ali ni tu nije kraj priče. Bilo je neko natjecanje za djecu, a mene su prijavili za sprint na 60 metara i skok u vis. No kako baš i nisam bila previše spretna, profesor Adžić je na prijavi prekrižio ono 'u vis' i dopisao 'u dalj'. Prvi put u životu tada sam skakala u dalj, i bila treća, a sve ostalo je povijest. Počela sam sa 4.37, nakon godinu dana već sam skakala preko 5 metara i postala prvakinja države. Rekord mi je 6.36, a skrivena želja da skinem rekord Radojke Franzotti od 6.55 metara.
Svoje prve državne rekorde Paola je oborila u skoku u dalj, no puno bolje rezultate postiže u troskoku, u kojem drži čak osam rekorda u svim uzrastima, u dvorani i na otvorenom.
- Počela sam kao mlađa juniorka, na prvom natjecanju u dvorani srušila sam državni rekord i ispunila normu za SP. Tako je krenulo, pa sam odlučila ostati. Aktualni rekord mi je 13,54, a hrvatski rekord, jedini koji ne držim, je 13,71 Silvije Mrakovčić iz Rijeke. Nadam se da ću ga oboriti ovog ljeta.
Velika stvar za atletičare je to što je Zagreb dobio dvoranu za atletiku, u kojoj se može trenirati tijekom cijele godine.
- Dvorana je čudo, ne mogu vam ni opisati koliko nam znači. Ranije smo trenirali u tunelu pored boćarskog doma dugom 30 metara, nisam ni mogla skakati iz punog zaleta. Pa se temperatura spusti i do dva stupnja, pa pucaju mišići... Sigurno će sad i rezultati biti puno bolji.
Paola trenira uz studij ekonomije, redovita je na predavanjima, ali i na treninzima.
- Oduvijek sam bila štreberica, pa i sad sve ispite dajem redovito. Prošle godine dobila sam s grupom kolega dekanovu nagradu za projekt business sport konferencije, a sad idemo s novim projektom po rektorovu nagradu - kaže Paola, koja nakon studija želi ostati u atletici.
- Završavam četvrtu godinu, upisat ću i petu, a atletikom ću se baviti jer imam potencijala za skokove preko 14 metara i odlazak na EP. Ne mislim se odmah zaposliti, želim dati priliku atletici, tek su mi 23 i mogu se godinu-dvije posvetiti sportu, probati napraviti neki veći rezultat. Ako ne, uvijek mogu reći da sam pokušala.
Vrhunski rezultati u sportu i školske obaveze mogu se uskladiti.
- Za sve ima vremena, tko kaže da nema, taj se ne zna organizirati. I za trening, i za školu, dobru knjigu, prijatelje...
I dečko je državni rekorder
I njezin dečko, Dino Bošnjak, je atletičar, prvak Hrvatske na 3000, 5000 i 10.000 metara.
- Upoznali smo se 2010., kad sam ušla u reprezentaciju. Skupa prolazimo skoro sva natjecanja i jedno drugome smo velika podrška - kaže Paola.
Paola za sebe kaže da je skakački jaka, sa svojih 176 cm i 59 kilograma te dugim nogama i brzinom idealne je građe za troskok.
- Troskok je tehnička disciplina i traži godine iskustva, puno teži od skoka u dalj. Kad ti se posloži tehnika, skočiš 40-50 cm dalje... Nadam se da ću otići na EP u Berlinu, ali norma je 13.90 i mora se puno toga posložiti. Ako ne bude dovoljno cura, norma može biti i manja, prije dvije godine je bila recimo 13.78, što je i te kako dostižno. Kad sam bila mlađa, radila sam glupe pogreške, jurila norme i rekorde, a najvažnije zaboravljala, a to je ono što trebaš napraviti da bi skočila daleko. Zato sada puno više pazim na tehniku.
U Zagrebu joj jedino nedostaje Zadar, sunce, i more, koje joj je deset metara od obiteljske kuće na Puntamiki.
- U Zadru se u tri dana preporodim, napunim baterije, jer je dole sve puno opuštenije, a opet sve stigneš. U Zagrebu me uvijek šokira ta jurnjava, tramvaji, gužva, nervoza, tmurno vrijeme... Svi negdje žure, sjednu popiti kavu i nakon deset minuta trka, a ja bih sjedila tri sata uz kavu, po mogućnosti na suncu. To ne može nitko platiti, i zato mi Zadar jako nedostaje.
Paola se nakon srednje škole doselila u Zagreb, i to zbog najboljeg trenera, Siniše Ergotića, najboljeg ekonomskog fakulteta i najbolje sestre na svijetu.
- Sestra je živjela u Zagrebu i bilo je logično da se i ja doselim. Puno mi je pomogla, sve probleme odvojenog života prošla je prije mene i uvijek je tu kad treba uskočiti, skuhati... Skupa idealno funkcioniramo. A o treneru ne treba trošiti riječi, dovoljno je reći najbolji u Hrvatskoj, a i šire.
Ergotić je poprilično strog trener, maksimalan godišnji odmor je dva tjedna, no nedavno je na Višnjiku otvoren atletski stadion, pa su i tamo mogući kvalitetni treninzi, ali i duži boravak kod kuće.
- Siniša je trener Dini Pervanu i meni, a kako smo oboje iz Zadra, skupa odradimo treninge na Višnjiku. Ljeti kad padne sunce, na Višnjiku upale i reflektore, stvarno su vrhunski uvjeti, ali Siniša je stara škola, perfekcionist, on voli da smo mu na oku...