Nije da imamo za što se posebno novoga ili pozitivnoga uhvatiti nakon Njemačke koja je pobjednički prošla Arenom, ali imamo zato za koga. Veliki je plus iza sebe u srijedu ostavio Vlado Matanović, desno krilo kojemu su 24 i za koje bi ljudi rekli da je debitant, no - prevarili bi se.
- Igrao sam već sa 17 godina za reprezentaciju.
Možda smo mi i zaboravili, on, naravno, nije. Ima tomu skoro sedam (!) godina. Te 2013. iznenadio ga je pozivom Slavko Goluža pozivom za prijateljsku utakmicu s Norveškom u Umagu. SP u Španjolskoj nije vidio da bi potom nestao s radara i kasnije Babiću i dosad Červaru.
- Možemo reći onda da mi je ovo pravi debi. Mogao je biti i bolji, jasno da nam je žao što smo izgubili pred domaćom publikom. Jedna je lopta odlučila na kraju. Probat ćemo se iskupiti u Njemačkoj u subotu i poraditi na tim sitnicama.
Brzo ste posjeli Horvata na klupu?
- Ne bih ja to tako gledao. On je imao obaveze, utakmicu u nedjelju i sigurno da je osjećao umor. Zlaja je moj veliki idol i ja ga poštujem.
S pet golova (najbolji strijelac) i lijepim repertoarom odmah ste se nametnuli izborniku.
- Imam ja to u sebi oduvijek, radim od malih nogu, gledam na televiziji, malo uzmem od onih s kojima igram. Nastojim uvijek raditi na sebi, a na izborniku je da odlučuje.
Matanović je rukometno odrastao u Kozali, preko Buzeta je došao do Umaga i onda prošlog ljeta do Gorenja iz Velenja. Doslovno stepenica po stepenica.
- Baš sam pričao i na tribinama s ljudima koje dugo poznajem, bilo ih je iz svakog kluba u kojem sam igrao. Gorenju hvala što me je podiglo na razinu više i što su to prepoznali u reprezentaciji. Što ću dalje? Imam još ovu godinu ugovora, pričat ćemo...
I usput neka nastavi pričati na terenu. Ide mu jako dobro.