Sandra Perković, Blanka Vlašić, Janica Kostelić i Iva Majoli preko dva desetljeća vladale su izborima za najbolju hrvatsku sportašicu koje tradicionalno organiziraju Sportske novosti. Janica i Sandra osvojile su po osam prestižnih naslova, Blanka šest, a Iva četiri. U birano društvo hrvatskih sportskih diva ove godine umiješala se judašica Barbara Matić, 26-godišnja Splićanka koja je osvojila zlatnu medalju na judaškom Grand Slamu u Budimpešti, gdje je u kategoriji do 70 kilograma savladala sve tri osvajačice medalje s posljednjeg Svjetskog prvenstva, čime je na najbolji način najavila olimpijsku 2021. godinu od koje ima velika očekivanja.
Barbara je tako prekinula 13-godišnju dominaciju atletičarki Sandre Perković i Blanke Vlašić, a njen izbor je ujedno i prvi put da u 69 godina koliko se nagrada dodjeljuje dobitnica dolazi iz borilačkog sporta. U muškoj konkurenciji nagradu su već u pet navrata osvajali boksači, Željko Mavrović 1995. i 1997. godine te Mate Parlov od 1971. do 1973. godine, no žena nikada...
Jesi li očekivala izbor u ovako birano društvo?
- Iskreno, stvarno se nisam nadala. Počašćena sam i ponosna što su novinari prepoznali moj trud i rad, kao i Grand slam koji sam osvojila. Možda nekima nije jasno koliko je to veliki uspjeh, ali kad kažem da je to razina Svjetskoga prvenstva i da sam uzela zlato, pogotovo u mojoj kategoriji do 70 kg u kojoj su nastupile sve najbolje judašice na svijetu osim jedne Japanke, onda je jasno koliki je to uspjeh.
Godina na izmaku bila najgora godina u karijerama mnogih sportaša, no tebi je donijela puno dobroga?
- Stvarno se ne mogu požaliti. Krenulo je naopako, s onim prvim lockdownom, kada smo bili bez treninga. Obzirom da sam tada živjela s roditeljima u kući, izvukla sam maksimum iz te situacije. Donijela sam iz kluba sprave, imala sam uvjete za kakav - takav trening, dobro sam se odmorila i zaliječila ozljede, napisala i obranila diplomski rad, tako da sam se nakon što se situacija popravila mogla u potpunosti posvetiti judu.
Koji fakultet si završila i koliko je bio zahtjevan s obzirom na sportske obaveze?
- Završila sam FESB - Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, smjer elektroenergetskih sustava i postala magistar elektrotehnike. Fakultet je bio jako težak, ali kako sam završila MIOC, bilo je za očekivati da ću odabrati nešto slično. Meni je oduvijek bilo lakše rješavati zadatke nego čitati lektiru.
Jesu li profesori imali razumijevanja?
- Neki jesu, neki baš i nisu. Ranije kategorizirani sportaši nisu imali mogućnost polaganja ispita po želji, tako da sam morala prije upisa fakulteta obaviti razgovor s dekanom da mi se to omogući, kao i opravdani izostanci zbog odlazaka na pripreme i natjecanja, da ne moram brinuti oko skupljanja potpisa. Nikad nisam bježala od svojih obaveza, nekad sam ih rješavala unaprijed, nekad kasnije, ali uglavnom redovito. Neki su mi profesori izlazili u susret s rokovima, neke sam morala riješiti zamolbama preko dekanata jer su smatrali da su njihovi predmeti teški i da ih se ne može položiti ako nisi na 100% predavanja i ne učiš po cijele dane... Na koncu je sve dobra završilo.
Koji je bio najteži predmet?
- Teorijska elektrotehnika važi za najteži predmet na četvrtoj godini, pa sam mu i ja tako pristupila, kao da je najteži. Da sam mu drugačije pristupila vjerojatno bih i njega položila iz prve...
Hoćeš li jednoga dana raditi u struci i što?
- Jednostavnim rječnikom pojašnjeno to je "smjer jake struje", što bi značilo da mogu raditi na elektranama, dalekovodima, vjetroelektranama i ostalim obnovljivim izvorima energije. Vjerujem da ću lako naći posao, ali za sada mi je sport glavna preokupacija. Ne može se raditi puno radno vrijeme i baviti vrhunskim sportom, tko će mi tolerirati da svaki mjesec izostanem po desetak dana zbog priprema i natjecanja.
Na zadnjem Grand slamu pobijedila si tri najbolje cure sa svjetske liste, možeš li isti uspjeh ponoviti i na Olimpijskim igrama u Tokiju?
- Ako sam ih mogla pobijediti sada, ne vidim zašto ne bih mogla i u Tokiju. Na Grand slamu su bile sve najbolje cure iz moje kategorije osim jedne Japanke. Naša kategorija je najbrojnija i od 20 najbolje rangiranih cura svaka može pobijediti ostale. Nema favorita, a to najbolje potvrđuje što niti jedna cura nikad nije osvojila dva natjecanja za redom.
Kakvi su planovi za 2021. godinu?
- Sve što je u ovoj godini bilo odgođeno zbog korone, nagurano je u idućoj. Za dva tjedna u Dohi je Masters, potom slijede EP, SP, pa OI, a u međuvremenu i Grand prix turniri. Bit će naporno, trebat će dobro rasporediti snagu i imati sreće s ozljedama.
I s koronom?
- Na svu sreću izbjegla sam je. Meni kao bivšem astmatičaru i nekome tko ima probleme s bronhitisima nikako ne bi bilo dobro da se zarazi. Zato se jako pazim...
Je li istina da si imala zdravstvene probleme zbog treninga u prašnjavom atomskom skloništu?
- Lako moguće, trenirali smo u atomskom skloništu osnovne škole, na prašnjavim, starim strunjačama, što je produžilo moje probleme koji su se kasnije ublažili kad smo nabavili nove strunjače i preselili se u drugo atomsko sklonište, u kome treniramo i danas.
Koliko je frustrirajuće trenirati u takvim uvjetima kad znaš koliko bolje uvjete imaju konkurentice koje redovito pobjeđuješ?
- Uvjeti koje imaju Francuskinje ili Japanke su neusporedivi s našima, ali snalazimo se kako znamo, sad je već puno bolje nego što je bilo ranije.
Znaš li da te u šali zovu "atomska cura", zbog atomskih skloništa u kojima treniraš?
- Čula sam da se tajnik našeg kluba Olimpijaca Joke Reić tako našalio, ha, ha, ha... Treniram već 20 godina u atomskim skloništima, nije ni čudo da je to nekome palo na pamet.
U 20 godina treninga nije se ništa promijenilo, pa čak ni treneri?
- Da, braća Slavko i Vladimir Preradović su počeli treninge s nama u JK Pujanke dok smo još bili djeca, evo sada su još uvijek tu uz nas. Kako smo mi učili i odrastali, tako su i oni učili i rasli s nama.
Što ti nedostaje za još bolji napredak?
- Sparing partnerice. Tu smo Karla Prodan i ja, stalno treniramo skupa i poznajemo se u dušu, znamo svaki pokret jedna drugoj, tako da ni ne možemo napredovati boreći se samo jedna protiv druge. Zbog toga moramo na pripreme vanka, jer svaka judašica ima drugačiji, specifičan stil, desni ili lijevi gard, gornji ili donji, hvataju rukav ili rever...
Gdje je sestra Brigita, ona je dvije godine mlađa i nema je na velikim natjecanjima?
- Sestra se udala i rodila je, pokušavala se vraćati ali ispala je iz kruga stipendista, morala se zaposliti u struci. Dijete, posao... to nikako ne može ići s vrhunskim sportom poput juda, pogotovo od kad je korona sve poremetila. Nije bilo mogućnosti da se ona vrati na svjetsku razinu pa će nastaviti nastupati neobavezno, za svoj gušt.
Koliko je za tvoje zadnje uspjehe zaslužna i promjena prehrane?
- Vjerujem da je jako zaslužna. Rekla sam sebi da se moram dovesti u red i skinula sam 3-4 kilograma viška. Sada sam na 71-72 kilograma i to skinem bez problema ako samo malo pripazim što jedem dan uoči natjecanja. Ali dok sam imala 74-75 kilograma, i to nakon treninga, bilo je dosta muke četiri – pet dana do vaganja. I tako desetak puta godišnje... Iscrpi to, i psihički i fizički. Sada više ne gubim energiju oko skidanja kilograma, mogu se koncentrirati samo na natjecanje.
Što si izbacila iz prehrane?
- A ništa posebno, dovoljno je bilo izbaciti gluposti koje sam trpala u sebe. Kad si po cijeli dan na faksu, onda su ti dva obroka iz pekare. Čim sam to izbacila balast se istopio u roku odmah. Jedem sve, čak i slatkiše, ali samo zdrave varijante, i osjećam se jako dobro.
Koliko ti je pomogla sportska psihologinja Karla Bonačić?
- Nisam imala neki poseban stav prema sportskoj psihologiji, ali kad mi je trener predložio, odlučila sam probati. Ispalo je jako dobro. Dok neke stvari ne kažete na glas, niste ih ni svjesni. Ona mi je tu jako pomogla, sada razgovaramo kao prijateljice, povjeravam joj se, i to mi je pomoglo u koncentraciji i pristupu natjecanjima. Ona je i sam bila sportašica, igrala je tenis u Americi, i jako dobro razumije nas sportaše. Sada se rjeđe viđamo, ali kad god osjetim potrebu nazovem je, prokomentiramo što me muči...
Kako momci gledaju na žene u borilačkim sportovima?
- Nama koji smo odrasli na splitskim Pujankama to je normalno. Kvart je veliki, ali valjda ne postoji osoba mojih godina ili mlađa koja nije bila na barem jednom treningu juda. Svi su prošli kroz naše atomsko sklonište, neki duže, neki kraće... i brzo su naučili da nema razlike između cura i momaka. Dok sam bila dijete znali bi me zezati da me se boje, da ih ne istučem..., ali to je davna prošlost.
Jesi ikad imala neugodnu situaciju iz koje si se izvukla nekim judo zahvatom?
- Nikada. Par puta sam svjedočila nekim gužvama, naguravanjima i slično, ali nikad to nje bio netko iz mog društva i brzo bih se makla od te situacije.
Što kaže momak Frano, je li i on iz borilačkih krugova?
- Ne, upoznali smo se na faksu, on se sportom bavi samo rekreativno. Ali zavolio je i borilačke sportove. Pitanje mog juda riješili smo na prvoj kavi. Odmah mi je rekao: "Ajde ti sad meni lijepo objasni taj tvoj judo" i ja sam mu sve pojasnila. Od tad mi je velika podrška, uvijek je tu kad mi nešto treba, odvesti me na trening, u zračnu luku, nešto pomoći, donijeti..., a zna me i utješiti kad mu se požalim da su mi ruke mišićave...
Može se reći da je Frano imao originalni ulet?
- Je, odmah je pokazao interes, ha, ha, ha...
Često na društvenim mrežama objavljuješ fotografije u glamuroznim izdanjima, svečanim haljinama...
- Većinu dana provodim u trenirkama, na faksu sam redovito u trapericama, majici i hoodicama i kad imam priliku srediti se i obući nešto ženstveno, iskoristim je. Ne želim ni sama sebi a ni drugim izgledati "muškobanjasto"
Aktivna si u splitskom klubu olimpijaca gdje se bavite i humanitarnim radom?
- Splitski klub olimpijaca okuplja umirovljene i aktivne sudionike Olimpijskih medalja. Mi koji smo još uvijek aktivni sudjelujemo u radu koliko možemo, a ovi stariji poput Milivoja Bebića, Željka Jerkova, Josipa Reića... su tu da nas organiziraju i pripreme. U prosincu smo sudjelovali u tradicionalnoj akciji prikupljanja hrane za beskućnike i baš sam ponosna na rekordnu donaciju i ove godine. Netko da više, netko manje, ali svi zajedno dajemo od srca...