Modric, Suker, Rakitic - odjednom smo začuli na Piazzi Duomo. Senegalski prodavač raznih narukvica uočio je kockice na našoj torbi i znao na koji nam se način treba obratiti.
- Dolazim iz Senegala, ali deset godina živim u Milanu. Navijač sam Intera, ali i pravi zaljubljenik u hrvatski nogomet. Godinama pratim hrvatsku reprezentaciju, navijam za Senegal i Hrvatsku - poručio nam je 44-godišnji Mustafa pa nastavio:
- Da, znam da se u Milanu igra Liga prvaka, evo zbog vas ću navijati za Dinamo. Ne, nisam ljubitelj Atalante, moj je klub samo Inter. Brozović i Inter. Kako će završiti današnja utakmica? Evo, volio bih da zbog vas bude 1-1. Moj najdraži nogometaš je Luka Modrić, taj dečko je fantastičan. Čuo sam kako bi mogao u Inter, nadam se da je to istina.
Već po dolasku u centar Milana uvjerili smo se kako su ovdašnje snage reda spremne za masovan dolazak hrvatskih navijača. Na Piazzi Duomo su od jutra bila tri policijska kombija, a tu je patrolirala i - naoružana vojska! Ne znamo je li to običaj u središtu Milanu, ali u nekoliko smo navrata vidjeli kako se po dvoje vojnika prešetavaju glavnim gradskim trgom. Vjerujte, tu je doista sve spremno za dolazak Bad Blue Boysa.
U Milanu se očekuje više od pet tisuća hrvatskih navijača, no moglo bi ih, prema nekim pričama, biti i puno više. Od Zagreba do Milana ima 6-7 sati vožnje, većina se ovdje zaputila u ponedjeljak poslije posla, a neki tek danas kreću na put. Prošli put, 2000. godine, u Milanu je bilo 4500 Dinamovih navijača. Prema nekim pričama, ovo bi moglo biti najmasovnije europsko gostovanje Dinamovih navijača u povijesti. Za sada rekord drži odlazak u Stuttgart 2004. godine, kad je na stadionu bilo čak 7000 navijača. No mnogo ih je stiglo iz Njemačke...
U jutarnjim satima zaputili smo se iz Bergama prema Milanu, a do konačnog odredišta, apartmana u užem centru grada (15-ak minuta pješke do Piazze Duomo) trebalo nam je gotovo - dva sata. Za nekih 45-50 kilometara. No, tako je to u Italiji, sve je teklo normalno dok nismo automobilom ušli u Milano, onda je krenuo kaos. Zaboravite na gužve u Zagrebu, pa i one u splitskoj trajektnoj luci tijekom ljeta, ovo je nivo iznad.
Poslije dva prilično kišna dana u Bergamu, dolazak u Milano bio je pravi doživljaj. Drugi najveći grad u Italiji zabasalo je sunce, po gradu se moglo hodati i u kratkim rukavima. Na poznatu Piazzu Duomo stigli smo u prijepodnevnim satima, tamo još nije bilo Dinamovih navijača. U središtu Milana mogli ste čuti talijanski, engleski, francuski, njemački, japanski, kineski... ma sve svjetske jezike, ali hrvatski se jezik nije pričao.