Svijet ima novog kralja skijaških letova.

Skijaški skokovi nisu omiljen sport rasnih kladioničara. Nikada ne znaš hoće li puhnuti nenadani bočni vjetar, hoće li austrijski Maminjo spustiti zaletište kako bi pobjedu odnio iz država podobnijih od male Slovenije, ili se pak nešto preokrenuti u suludo hrabrom mozgu pretežno golobradih neuhranjenih mladića, koji su umjesto karijere pastira ili vatrogasca u svome seocetu, ipak izabrali biti - letači... 

I tako, kao i u puno ziheraškijim sportovima, život i u skokovima nekad piše svoje predivne drame i bajke. I one druge priče, priče o nedostatku sreće, vremenskim neprilikama, pokrao nas sudac... Jedna od tih lijepih se trebala dogoditi prošle, 2015. godine, kad je sredinom ožujka mlad, ali itekako iskusan skakač Peter Prevc, trebao samo dvije stvari da njegovi 22-godišnji snovi postanu realnost. Na svojoj, domaćoj letaonici pred desecima tisuća svojih i inih navijača pobijediti Nijemca Severina Freunda, a da između njih bude još pet skakača. Nijemac je bio bolji na početku sezone i lagano padao prema kraju iste, dok je Slovenac prema kraju ožujka bio sve bolji i bolji. Na kraju prve serije sve je teklo po planu za ogromno slavlje i eksploziju u predivnoj dolini Tamar, kad se na zaletištu pred kraj zadnje serije skokova u sezoni 2014/2015. pojavio Freund. 

Sve je stalo, pa i nasmijani Nijemac koji za delirij publike - nije skočio ništa spektakularno. Trebalo je pričekati još par skakača i „Pero Mišica“ će uz prosječan let od 230 metara konačno postati novi svjetski prvak. I onda, dok su Štajerci, Dolenjci, Gorenjci, Primorci i svi ostali zagrijavali bengalke i grla, na red je došao Jurij Tepeš. Sin najvećeg stilista u povijesti, ali nikad i pobjednika Mirana, mlad, opušten, ponesen savršenom atmosferom - leti najljepši let u povijesti čovječanstva. 

Neka se ne naljute Loitzl, Funaki, Hannawald, Innauer, Miyahira ili Premec i Fannemel koji su jedini bez pada preletjeli 250 metara, ali ova 244 metra su bila izvedena apsolutno savršeno. Od odraza, leta, do filigranskog telemarka. Ni majke tako mekano ne poliježu dijete u kolijevku, kako je na tvrdi snijeg doletio Jurij Tepeš. 

Letalnica je pala u trans, palo je svih pet maksimalnih ocjena, a onda je stadion zanijemio... Prevc je trebao skočiti - bolje od toga. Nitko nije prozborio ni riječ, moglo se čuti kako muču krave na obližnjim livadama, nitko se u publici nije usudio otvoriti limenku piva... Kamera je pokazivala čas Prevca, čas rezigniranog Freunda koji nije znao što bi sa sobom, čas Tepeša koji kao da nije vjerovao što je napravio... 

Pero se odgurnuo i krenuo po pokal. Letio je čudesno, u top dvadeset najduljih letova u povijesti, dobio pet dvadesetki za 233,5 metara, ali Tepeš je pobijedio, a Freund osvojio svjetsko prvenstvo. Džaba mu mali kristalni Globus za najboljeg letača, Pero se nije veselio tog dana. Nakon pet mjeseci skakanja i letenja od Osla do Sapporoa, preko više od dvadeset natjecanja, padova, vjetrova, ozljeda, njih dvojica su imali u dlaku isti broj bodova. Ali je Severin imao više pobjeda...

Rijetko bi se tko vratio na mjestu Petera Prevca. Izgubiš sve pred svojom rajom, braćom i sestrama, imaš sve u svojim rukama i onda to prospeš. I to u tako krhkom i osjetljivom sportu gdje svjetski prvaci postaju ili alkoholičari ili umirovljeni carinici, eventualno vojnici u rezervi... Rijetko tko, ali i Pero Mišica. U novu je sezonu ušao nabrijan kao saborski zastupnik u restoran, iskoristio je katastrofalnu formu velikog Schlierenzhauera (još uvijek prvi s 53 pobjede u SK), slabiju godinu Freunda, odbio napade mladih Austrijanaca i najezdu sjajnih Norvežana, i krenuo u najbolju individualnu sezonu u povijesti skijaških skokova. Nikad nitko nije imao toliko pobjeda u svjetskom kupu, njih 15, niti dominirao mirnoćom i staloženošću. Svaka čast Poljskim velikanima Malyszu i Stochu, jos veca Bogu Nykanenu, Weisflogu, Peterki, Ahonenu sa 108 podija u karijeri... Ali Pero prijeti da će ih sve nadmašiti - ovo je bilo predivno za gledati, 22 podija od 28 natjecanja!

Tako sam i sam završio na Planici da se uživo poklonim novom svjetskom prvaku, velikom borcu i psihičkom divu, koji je smogao snage izdići se nakon onakvog šamara i ispisati najljepšu moguću povijest. S petnaestom, rekordnom pobjedom u grotlu Planice u dolini Tamar, pet kilometara od vesele i od sreće pijane Kranjske Gore. 75.000 ljudi u četiri dana letova. E, to vam je tulum, makar u disku svira „Kdor ne skače ta ni Slovenc“ i Traktor polka benda „Atomik Harmonik“...

Skakačima slijedi pauza i sezona skokova preko ljeta na umjetnoj travi. Ovaj opskuran i ne osobito posjećen sport (osim u rijetkim trenucima oko Nove godine na turneji 4 skakaonice i u norveškom Vikersundu), tako će u miru dočekati novu sezonu u studenom s nikad jačim Prevecom, nabrijanim Norvežanima, osvete željnim Freundom, milijun dolara godišnje od Red Bulla plaćenim Sclierenzhauerom, idolom publike, didom Noriakijem Kasaijem koji će skakati do penzije... I nekim novim mršavim skočnim klincima željnim slave i putovanja po svijetu iz svojih malih alpskih zakučaka, koji umjesto nogometnog igrališta - imaju tu suludo opasnu skijašku skakaonicu...

A imamo ih i mi navijači, svi oni koji Planicu hodočaste već desetljećima, svi oni koji su za skokove čuli nakon što je završio novogodišnji koncert pa su se čudili i divili što sve ne spada u sportove. I tako se navukli. Hvala vam na divnoj sezoni, vrijeme je opet za obične sportove. Svaka čast Pero!