"Mirkooooo Crocopaaa!", orilo se Saitama Arenom. Zaglušujuće krike tisuća fanova u predgrađu Tokija teško je zaboraviti. Tog rujna 2006. imao sam privilegiju putovati u Japan s Mirkom i pratiti najveće trenutke njegove velike karijere, pratiti ga u stopu i s njim i njegovim timom dijeliti trenutke neopisive sreće.

Bio mi je to prvi put da sam s Mirkom putovao u Tokio, nisam mogao izabrati bolji trenutak. Čarolija Japana, fascinantni Tokijo, fenomen borilačkih sportova, vrhunska ultimate fight priredba i hrvatska pobjeda.

POGLEDAJTE VIDEO:

Došli smo u hotel Westin u Tokiju nekoliko dana prije borbe, Mirko se zabarikadirao u hotel i spremao se za veliki spektakl. Sjećam se da je prije borbe izašao samo na službeni event u Shibuyu i to je bila apsolutna ludnica.

Japanci su okružili prostor u kojem se održavao event, iako strogo čuvano i ograđeno metalnim ogradama, deseci fanova su uspjeli proći osiguranje. Željeli su se slikati s Mirkom i uzeti autogram. A ta Shibuya je slavni dio Tokija, modno središte i idealno mjesto za noćni život. Ako vam je poznato, Shibuya je mjesto čuvenog raskrižja preko kojeg na svako zeleno svjetlo za pješake odjednom prelaze tisuće ljudi. I tog dana kao da je cijela Shibuya vrištala za Mirkom.

Ostalih dana hotel Westin je bio baza u kojoj se sve odvijalo, ali nije to bila napeta atmosfera, u društvu Cro Copa nije nikad. Naprotiv, u pravoj kućnoj atmosferi Mirko se konstantno šalio, smišljao razne smicalice i bacao fore kao da ispred njega nisu borbe života.

Jedne noći u sobi mi zvoni telefon. S recepcije trebaju cimera - kolegu iz Sportskih novosti. On se jedva javlja, nakon nekoliko sekundi poklapa slušalicu. "Zovu me s recepcije da mi je stigao hitan faks iz Hrvatske", rekao mi je dok se oblačio. Još u polusnu je kolega pojurio dolje, sto misli mu je bilo u glavi. Prišao je djelatnici na recepciji i pitao što se dogodilo.

- Gospodine, ne znam o čemu pričate - odgovorila mu je.

U tom trenutku iza stupa u predvorju iskače Cro Cop, umire od smijeha i imitira magarca.

I doista s Mirkom nikad nije bilo dosadno, humor u neograničenim količinama i često ona vrsta humora u kojoj nema ručne kočnice. I sve to između tisuća sklekova, sparinga, bezbroj udaraca i bolnih priprema za velike mečeve.

Sjećam se da je tih dana Mirko pucao od snage i optimizma. Ali istovremeno je bio opušten kao da pred njim nisu dani u kojima će razoriti Wanderleija Silvu u polufinalu i deformirati lice Joshu Barnettu u finalu. Dan nakon finala opet smo svi zajedno bili na nekom eventu, ne sjećam se dobro je li to bio neki prijam ili ceremonija, ali sam se iznenadio kako su se prijateljski pozdravili Mirko i Barnett. A Amerikanca nitko nije prepoznao. Doslovno. Čovjek je bio deformiran, Mirko ga je zamalo ubio u ringu.

Te večeri u Saitama Areni prvi put sam vidio Mirka kako plače. Nekako mi je bilo teško spojiti te kadrove u glavi, u jednom trenutku Mirko brutalno prebija protivnika, a u drugom pušta suzu. Fenomenalno. Nakon što je Mirko preuzeo pojas u ringu, priključio sam se ostatku tima i nekoliko minuta kasnije završio u njegovoj svlačionici. Morali su je zaključati zbog provale onih koji su htjeli čestitati. A bilo ih je na stotine. Euforija unutra, euforija vani. Bilo je to kaotičnih sat vremena, mnogi su još bili u nevjerici, uključujući i Mirka. Sjećam se da su nas munjevitom brzinom izveli na neki stražnji izlaz gdje nas je čekala limuzina.

Fešta se nastavila u središtu Tokija, u kvartu Roppongi, poznatom po ludim zabavama. Wall Street bar je bio pun puncat, došli su i drugi borci, bilo je tu ludih scena i doživljaja, neke je doista bolje ne opisati. Samo ću spomenuti da i dan danas mislim da je Alistair Overeem otišao s transvestitom. Da li je znao ili nije, nemam pojma. Neke od nas je konobar na vrijeme upozorio.

Uglavnom, svatko tko je proveo neko vrijeme s Cro Copom vjerojatno može napisati knjigu. Bestseller. Toliko godina u vrhu u jednom od najzahtjevnijih sportova na svijetu, to ne može svatko.

Možda je bolje reći, to ne može nitko. Samo Mirko.