Koliko li je ovaj Hajduk imao nesreće samo u ovoj sezoni, valjda je red da i njih poljubi sreća. I to kako, u zadnjim sekundama sudačke nadoknade ukazao se Hajdukov spasitelj Mijo Caktaš i zabio jedini gol za pobjedu u utakmici koja je od prve do zadnje minute išla ka remiju. Remiju kojim bi prije utakmice zasigurno i Tramezzani bio zadovoljan, a kako i ne bi bio kad je u Rijeku krenuo praktično kao na put bez nade...
A uz to ga prati i nesreća. U tri ogleda s Dinamom, Lokomotivom i Osijekom Oršić, Petrak i Kleinheisler zabili su mu četiri eurogola u lijeve rašlje, "pogodili su pauka u jaja" kako to golmani u šali kažu, Caktaš i Umut promašili su mu tri penala, a u međuvremenu mu se u svlačionicu uvukla i viroza koja je najprije uoči Istre izbacila iz stroja Kalinića, potom i Caktaša koji nije mogao nastupiti protiv Osijeka, a uoči jadranskog derbija u Split je morao vratiti Jaira, Jradija, Diamantakosa i Posavca te još dva člana stožera, sve s istim simptomima glavobolje, kašlja i povišene temperature.
Kad se tome doda da je u Rijeku stigao na šesti ogled u svega 20 dana te da je Hajduk u zadnjih desetak godina u Rijeci slavio samo jednom, teško da je itko ozbiljan mogao očekivati nekakvu senzaciju. Nesretni Tramezzani, koji je upao u kašetu brokava tri dana uoči nastavka prvenstva, i to u ritmu srijeda – subota koji će potrajati još neko vrijeme, sastavio je momčad od preostalih igrača i po prvi put krenuo s tri stopera u zadnjoj liniji. Drugo mu i nije preostalo...
Tudor je dugo uigravao i pokušavao igrati u sustavu 3-5-2 ali nikad mu nije uspijevalo. Sada je Tramezzani morao posegnuti za istim receptom, s čvrstim bedemom pred Kalinićem u dva reda, a naprijed što bude... Ali, što bi moglo i biti kad je najbliži usamljenom Umutu Nayiru na riječkoj polovini terena bio Marin Jakoliš, koji baš i nije poznat kao virtuoz s loptom. Čudi me što trener Hajduk nije u Jakoliševoj ulozi vidio odmornog Teklića, koji bi na širokom prostoru s loptom u nogama bio puno opasniji, no i ovaj put ga je ostavio na klupi od prve do zadnje minute. Na koncu i Miju Caktaša, no pitanje je koliko je on bio spreman za više od pola sata nakon viroze koja ga je držala u Osijeku.
Hajduku u ovakvoj konstelaciji snaga nije preostalo drugo nego vrebati pogrešku Rijeke, čekati priliku iz kontranapada ili prekida, koju su na koncu dočekali tek duboko u sudačkoj nadoknadi, kada se lopta od riječke obrane odbila do Caktaša, a on ju je pospremio iza Nevistića, bio je to deveti gol Caktaša u mreži Rijeke, vjerojatno najdraži do sada, zbog toga što je došao u za Miju posebnom trenutku.
Hajdukov kapetan, o kome smo puno pisali u zadnja dva tjedna, ponovno se prometnuo u spasitelja i vjerujem da će Tramezzani dobro promisliti hoće li ga i u idućoj utakmici ostaviti na klupi ili će ga vratiti na teren. Bez obzira na njegov neriješeni status. A i tu bi trakavicu Jakobušić trebao što prije riješiti, jer niti se Miji u ovom trenutku ide iz Hajduka, a niti ovaj Hajduk može bez svog kapetana Mije. Pa makar promašivao penale. To je nakon večerašnje utakmice valjda svima jasno.
Mijo je odigrao najviše utakmica, zabio najviše golova, upisao najviše asistencija, a usput je oborio i neke rekorde u klupskoj povijesti, kao i povijesti HNL-a, koje će neki drugi igrač Hajduka teško tako skoro oboriti. I zbog toga je zaslužio puno više respekta.