Prije odlaska u Bjelorusiju svi su se prvo prisjetili Ukrajine i onog sivog Harkiva. Grada u kojem svi gledaju u pod, tužnih lica, olinjalih zgrada i dotrajalih, mračnih ulica. I onda, Minsk... iznenadi na prvi, drugi i stoti pogled.
 - Ovaj je grad divan, a čujem da se sviđa i svim igračima i stručnom stožeru. Jednostavno nas je sve osvojio - rekao je predsjednik HNS-a Vlatko Marković.
Svi su opušteni, a za razliku od već spomenutog Harkiva, nije pravilo da se odijevaju u crne i sive boje. Česte su i žuta, zelena, jarko crvena, na ulicama Minska, iako je Bjelorusija po političkom uređenju daleko od klasične demokracije, više ne kraljuju Lade i Volge, već je vozni park tu negdje oko europskog prosjeka. S time da nema ni toliko skupih limuzina kao u Ukrajini. Iako sve vijesti počinju kao u stara vremena sa "predsjednik Lukašenko", njegova je diktatura od grada napravila prekrasnu metropolu u kojoj Lukašenko nije dopustio divlju privatizaciju i tajkunizaciju, većina je tvrtki ovdje u državnom vlasništvu. A opet građanima je dostupno sve, strane kompanije odavno su ovdje, McDonalds, Coca cola, Adidas, japanski, talijanski restorani i slični poznati zapadni brandovi i običaji nisu stana pojava u Minsku. Hrvatske je navijače, naravno, najviše oduševila ljepota Bjeloruskinja. Sve su "tanašne", a na ljetnom suncu većina ih se šeće u minicama.
 - Bjeloruskinje su vam najljepše u cijelom bivšem SSSR-u. Zašto? Zato što kod nas još nema miješanja naroda, rasa, nema puno stranaca. To je čista bjeloruska ljepota. A ne Moskva, to nema veze s ljepotom - objasnio nam je jedan Bjelorus.
Uz Bjeloruskinje fascinira i bjeloruska čistoća i disciplina. Minsk je, naime, u povijesti čak deset puta bio razaran u ratovima, u Drugom svjetskom ratu bio je do temelja razrušen. No, zgrade su u centru grada ponovno sagrađene kao iz tog doba, čiste, prekrasne bez i jedne ogrebotine. A da ne govorimo o grafitima. Lukašenko, kažu, pati na čistoću pa se za crtanje grafita može dobiti i duga zatvorska kazna. Zato ne čudi da na tlu nema nijednog papirića, opuška ili ne daje bože psećeg izmeta. Ponekad, osvrčući se dobijete dojam da ste upravo u centru londonskog Kennsingtona. I takav je cijeli grad, svaka je zgrada na svom mjestu, nove građevine ne miješaju se sa starima. Dugačke široke avenije noću su lijepo osvjetljene, ali ne onako blještavo da sa svake zgrade zasljepljuje ime tvrtke, restorana, noćnog kluba, već nekako pritajeno, pristojno, decentno. A i prometna pravila su vrlo stroga, vozač koji prođe kroz crveno može izgubiti vozačku dozvolu do tri godine, a ne može se vidjeti ni pješaka koji cestu prelazi izvan pješačkih prelaza ili pothodnika. No, za razliku od takvog sklada normalno je vidjeti Bjeloruse kako usred dana šeću s bocama piva ili žestokih alkoholnih pića, od tinejdežera do penzionera svi "vole popiti". Na engleskom jedva, čak i mladi, znaju pozdraviti, ali zato će vas s velikim žarom u očima nagovarati da morate probati votku sa 70 posto alkohola, koju imaju u stražnjem džepu hlača i rado će je podijeliti s vama.