Ljude ne možete varati 23 godine. Mislim da je to najveći moj uspjeh, gdjegod sam igrao, svi su o meni imali dobro mišljenje. To je moja najveća nogometna pobjeda. Nitko mi nikada nije rekao da sam se promijenio kao osoba, možda eventualno da sam se promijenio na bolje, kaže nam Mihael Mikić (39), nakon što je i službeno zaključio nogometnu karijeru.
Vratio se u Zagreb, te sada kreće u novu avanturu - slastičarstvo. Mikić se u Japanu zaljubio u slastice, pa sada otvara dvije slastičarnice (na Knežiji i u Teslinoj ulici) u rodnom gradu. I tako će Zagrepčanima ponuditi kolače najboljih namirnica i najviše kvalitete, jednostavnije - francusku recepturu dovedenu do savršenstva.
- Ja sam odluku o završetku karijere donio praktički prije četiri mjeseca, sam sebi rekao 'kraj je'. I idem u neke nove pobjede, cijeli sam se dao u nešto novo, ali da, malo su mi sada i proradile emocije. Svi ste me počeli zivkati posljednjih dana, počele su mi se vrtjeti neke slike iz igračke karijere, ali ja zaista nemam za čime žaliti. Igrao sam skoro do 40. godine, bio profesionalac čak 23 godine - kaže Mihael Mikić, pa nastavlja:
- Imao sam baš lijep nogometni put, cijelo vrijeme kraj sebe i prekrasnu obitelj. Strašno sam ponosan na svoju obitelj, moje tri kćeri su vidjele svijeta, naučile dva strana jezika, a sada odlično govore engleski i japanski. Presretan sam zbog njih.
Jeste li mogli davnih dana zamisliti da ćete čak deset godina igrati u Japanu?
- Punih deset godina sam bio u Japanu, devet prekrasnih godina proveo sam u Hiroshimi, jednu bio u Shonan Bellmareu. Ako ću biti realan, sam sebe sam iznenadio. Kada sam išao u Japan, mislio sam si 'ako izdržim tamo pet godina, bit će to super'. Pa ipak sam tamo otišao s 29 godina. Ali ja sam se svake godine sve bolje osjećao, znam da nekima to nerealno zvuči, ali sve to ovisi o tome kako živite, koliku brigu vodite o svom tijelu. Nije to više kao prije kada su igrači završavali karijere s 29 godina.
Mikić je nastavio...
- Pogledajte što radi Cristiano Ronaldo s 34 godine, pa Andrea Barzagli se sada od nogometa oprašta s 37 godina, a čovjek igra u Juventusu. I to samo jer je malo načet ozljedama, bez njih bi on mogao igrati do 40. godine. Da, ja sam imao i sreće što su me zaobišle ozljede, tijelo mi je cijelo vrijeme dobro reagiralo.
Kada ste počeli shvaćati koliko su za profesionalnu karijeru važni prehrana i način života?
- Ja sam takve stvari shvatio s 20 ili 21 godinom, samo tada nije bilo interneta, tu se još niste mogli previše educirati, niti toliko istraživati. I sve je onda došlo malo kasnije, sve je u mojoj glavi konačno sjelo na mjesto kada sam imao 26 ili 27 godina, za vrijeme onog drugog povratka u Dinamo. Tu sam se 'zahaklao' i počeo si stvarati temelje za dugu karijeru.
Gdje vam je u karijeri bilo najljepše?
- Meni je bilo prekrasno u Dinamu, ona generacija 1998., 1999. i 2000. godine. Kakve smo tada klase imali u momčadi; Robi, Viduka, Mara, Cvita, pa i mi klinci. Tu sam igrao i s najboljim prijateljem, a 2007. godine se stvorila još jedna zlatna generacija koja je srušila i Ajax. Meni je uvijek bilo lijepo u Dinamu, ali Japan će isto imati posebno mjesto u mom srcu. U Japanu smo godinama živjeli kao velika i skladna obitelj, djeca su mi tamo odrastala, to je važan dio mog života. Sve tri kćeri su mi rođene u Zagrebu, supruga je u Hrvatsku samo došla roditi zbog jezika i svega, Japanci ipak ne pričaju baš tako dobro engleski jezik.
Jedan dio karijere proveli ste i u Kaiserslauternu...
- Njemačka mi je bilo veliko igračko i životno iskustvo. Čak i u Njemačkoj nije sve savršeno, uvjerio sam se kako i tamo postoje neki nesređeni klubovi gdje ima puno prevrtanja i dvorskih borbi za prevlast. Ja sam u dvije godine Kaiserslauterna promijenio čak četiri trenera, za bundesligaše je to puno previše. Tamo se puno toga mijenjalo. Oni su sa mnom htjeli potpisati produljenje kada smo ispali iz lige, ali ja sam odlučio tada poslušati savjet velikog prijatelja Ciriaca Sforze.
Što vam je to rekao nekadašnji švicarski reprezentativac Sforza?
- Mi smo si tamo bili jako dobri, sjedili smo uvijek zajedno u autobusu, bili smo kućni prijatelji, išli na večere jedan kod drugoga. A on mi je iskreno preporučio da ne ostanem u Kaiserslauternu, objasnio kako to nije sređena sredina i kako klub nema preveliku perspektivu. I to se danas ispostavilo točnim. Ciriaco mi je rekao 'možda je u životu bolje napraviti jedan korak unatrag, kako bi mogao onda napraviti dva naprijed.' I ja sam završio u Rijeci, gdje mi je bilo prekrasno.
Postoji li nešto za čime žalite u igračkoj karijeri?
- Meni je nekako s 18 godina bilo nevjerojatno da jedan Ajax ili Leverkusen žele da ja dođem kod njih. Evo, dr. Bahtijarević je svjedok, on je tada prevodio, tih me dana zvala i Barcelona da dođem u njihov kamp, zvali su me u La Masiju. A nikada nisam otišao tamo. Zašto? Dinamo je 1998. godine imao mega-momčad, Dinamo je bio pojam. Modri tada nisu htjeli pustiti Silvija Marića ili Darija Šimića koji su bili pet godina stariji od mene. Razmišljao sam "Pa ako neće pustiti njih, gdje će pustiti najmlađeg igrača generacije?!" Nisam htio ništa ni forsirati, ja sam oduvijek sanjao da igram za Dinamo. Nisam tada imao ni menadžera, niti nekoga tko bi me savjetovao, ja sam bio običan klinac koji se prepustio sreći i uživanju što nosi dres Dinama.
Tko vam je kao dječaku bio igrački idol?
- Ma Silvio Marić! On je za mene bio pojam igrača, zagrebačkog dečka, ja sam oduvijek bio lud za Marom. On je bio moj jedini idol. Ja nikada nisam idola tražio u Van Bastenu ili nekom takvom igraču, samo u Mariću. Njegovo bacanje na koljena nakon gola mi se urezalo u pamćenje još kao dječaku, kao i to njegovo fakinsko, zagrebačko ponašanje. Ja sam s 15 godina želio biti - Silvio Marić. Rekao sam mu to puno puta, danas smo i kumovi.
Najdraži suigrač kroz karijeru?
- Moj drugi kum, Igor Bišćan. On je dvije godine stariji od mene, bio je moj zaštitnik, uvijek mi je davao savjete. Konačno mi je drago što su ljudi shvatili kakav je on čovjek. Iza njega je bilo upitnika i nejasnoća, a ja sam oduvijek znao kako je Igor najpošteniji dečko na svijetu. I još igračina, pa ako je četiri godine bio u Liverpoolu, s njima osvojio sve osim Premier lige, onda je jasno o kakvom se igraču radi. Čovjek je u polufinalu Lige prvaka bio igrač utakmice, ne trebamo dalje ništa pričati.
Kakav je danas vaš odnos s Igorom Bišćanom?
- I dalje smo u svakodnevnom kontaktu, bio sam jednom i kod njega u Rijeci, malo trenirao s njima. Oduvijek sam znao da će biti pravi trener. Kod njega odmah osjetite da je 300% unutra, da prati moderne trendove, da razumije psihologiju igrača, zna kako ih motivirati, kako držati naboj u momčadi, kako taktički sve posložiti. On ima nevjerojatan talent za ovaj posao, kao što ima idealan talent za sportskog direktora. Igor Bišćan je po meni idealan tip engleskog menadžera, a vidite da ide korak po korak, ne preskače stepenice. Ako odlučim jednoga dana ostati u nogometu, vjerujem da će nam se putovi ponovo sresti.
Nedostaje li vam nogomet? Haklate li možda mali nogomet ili igrate li za veterane?
- Ma ne haklam baš ništa. Jednom sam došao kod Bišćana u Rijeku, malo odigrao 'ševu' s njima prije treninga. Eto, to je bila moja jedina aktivnost u zadnja četiri mjeseca.
Je li postojala opcija da dođete kod njega u Rijeku?
- Pa rekao mi je kako mu fali igrača, pa čak mi i rekao 'daj dođi', ali... Prvo to nikada ne bih napravio niti radi njega niti radi sebe, pa da netko priča "Doveo si u klub svog najboljeg prijatelja koji ima 39 godina". Pa zar nam to stvarno treba? Bez obzira na to što ja mislim da mogu još potegnuti, ali to ne bi imalo nikakvog smisla. Tako sam mu to i objasnio, on je to naravno prihvatio.
Vidite li se vi i dalje u nogometu? Kao trener? Sportski direktor? Možda nogometni agent?
- Vidim se, normalno. Puno ljudi završi karijeru pa odmah postanu treneri ili agenti. Pa i ja bih htio odmah voditi Bayern München ili biti Mino Raiola. Ali, valjda za to trebamo imati neke sposobnosti, znanje, neka poznanstva u nogometnom svijetu. Sve to ima ulogu, ali važan je pristup. Hoće li vam neki mlađi igrač dati povjerenje da mu vodite karijeru? Možete li to uopće pravilno raditi? Nije to tako jednostavno kao što svi misle. Jedno je biti igrač, drugo biti trener. Pa nije lako voditi brigu o 25 različitih glava. Tu ipak treba malo psihologije, edukacije. Ja ću uzeti malo vremena, upisati trenersku akademiju, pa vidjeti gdje se vidim za dvije-tri godine. Ali, želim ostati u nogometu, to je moj život.
Najdraža utakmica karijere?
- Parma! Sigurno na prvom mjestu ta Parma u Maksimiru, iako smo na kraju ispali (Dinamo je 2000. u Kupu Uefe pobijedio 1-0 nakon poraza 2-0 u Parmi, nap. a.). To je bila vrhunska utakmica, tu sam 'ubio' brazilskog reprezentativca Juniora. Sjećam se da sam u nekim novinama tada dobio i 'devetku', najveću ocjenu u karijeri. Druga je utakmica U-21 reprezentacije protiv Škotske u Koprivnici, poslije toga sam dobio ponudu Celtica. Razvalili smo Škote, u špici smo bili Bošnjak, Olić i ja, dva sam zabio, a jedan namjestio. To su mi dvije najdraže utakmice karijere?
A najdraži gol karijere?
- Tu nemam dvojbe, u finalu Kupa protiv Varteksa u Varaždinu za pobjedu 1:0. To je bio moj prvi važniji gol u karijeri, Viduka mi je gurnuo loptu, a ja sam pogodio u kontra kut. Varteks je tada imao sjajnu momčad, bio je pun stadion, ušao sam na poluvremenu i zabio za pobjedu. U uzvratu sam onda igrao otpočetka, dobili smo 2-1. Jasno da mi je drag i gol Portu u Ligi prvaka, prvi koji je Dinamo zabio u tom natjecanju, ali baš nekako pamtim taj iz Varaždina.
U karijeri ste imali puno nadimaka, sjećamo se onog 'hrvatski Michael Owen'...
- Gledajte, ja si nikada nisam sam dao nekakav nadimak. A usporedbe igrača koji je bio svjetska klasa i Zlatna lopta s nekakvim 'Mikom iz Bistre' su u tom trenu bile pomodne. Moje mišljenje da te usporedbe nisu bile realne, ali nisam ih ja radio.
Život u Japanu? Koliko vam se bilo teško prilagoditi na drugačiju kulturu?
- Japan je prekrasna zemlja za život. A ako vi kao stranac pokažete poštovanje prema njihovoj kulturi i načinu života, onda ste pobjednik. I onda će vas oni smatrati jednim od svojih. Ne možete ljude varati 10 godina, a sve to ne bi imalo smisla da na terenu niste pružali ono što ste trebali. Oproštaj od Hiroshime? Uh, to me jako iznenadilo i dirnulo. To je potvrda svega što sam dao Hiroshimi u devet godina. Malo mi je žao što nisam karijeru završio tamo, ali sam se dobro osjećao, znao sam da mogu još igrati. Ali otišao sam u Shonan Bellmare, ciljano su me doveli zbog mog pobjedničkog mentaliteta, pa smo tamo osvojili Kup. A to je nemoguće, kao da Karlovac kod nas osvoji Kup. Zbog toga sam miran i ispunjen.
Dugo ste živjeli u Hiroshimi, tamo je bačena i atomska bomba. Jeste li posjetili tamošnji muzej?
- Jesam, kako ne? Tamo je napravljen je Park mira, a postoji i taj muzej. Hiroshima je specifičan grad, kada izađete iz vlaka, već na stanici osjetite mir. I takvu neku pozitivnu energiju, to je nevjerojatno. Hiroshima je specifičan grad, Japanci ga obožavaju. Zanimljivo da pola Hrvata koji su došli u Japan nisu imali u planu posjetiti Hiroshimu, a kada ga dođu vidjeti ostanu šokirani. I svi kažu kako mi je najljepši u Japanu. Tako je i Milan Badelj koji je prije dvije godine proputovao Japan, pa se onda iznenadio koliko je lijepa Hiroshima.
Zaustavljaju li vas možda Japanci po Zagrebu, jeste li imali takvih iskustva?
- Evo, nedavno su me zaustavili u Rimu, haha. Šokiraju vas takve stvari, to mi je nevjerojatno. Supruga se smije cijelo vrijeme, a oni vam toliko pristojno priđu da ih ne možete odbiti.
Za Dinamo ste skupili 192 prvenstvena nastupa, odigrali 49 europskih utakmica, a i dalje ste najtrofejniji igrač modrih...
- Ja sam za Dinamo sveukupno gledajući odigrao preko 400 utakmica, a sjećam se jednom je Mirko Novosel rekao 'brojke ne lažu'. I mislim da brojke u toj priči dovoljno govore same za sebe.
Koliko u posljednje vrijeme pratite Dinamo?
- Rekao bih dosta. Nisam bio na nekoj utakmici u posljednje vrijeme, a ako ću biti iskren sada više zbog Bišćana pratim Rijeku. Ali, znam što se događa u Dinamu, znam kakva čuda sa svojim stožerom radi Nenad Bjelica, znam kako je Dinamo prepun sjajnih igrača. Ma Bjelica je Dinamu stigao kao dar s neba, veliki je profesionalac u nogometnom smislu, ali i čovjek koji je pošten prema igračima. Ne izmišlja 'toplu vodu', već je postavio pravila kojih se svi drže, svi mu vjeruju. I baš zbog toga svi ovi rezultati Dinama nisu slučajni.
Postoji li mogućnost da se opet negdje u nekom klubu nađete sa svojim prijateljima Bišćanom, Šokotom i Marićem...
- Svi znamo da to nije baš realno i nije lagano. Kada su oni krenuli s onom podrškom za Dinamo, tu je bilo toliko jalnih i ljubomornih ljudi koji su mislili kako oni u tu priču ulaze zbog nekog interesa. Nitko od njih nije tražio nikakve pozicije u Dinamu, a na njih se gledalo kao da su ostali bez love i da sada žele nešto zaraditi od Dinama. A ja znam da su u tu priču ušli čistog srca, a sada gledajući s odmakom mislim da im to ipak nije trebalo. U Hrvatskoj se teško mijenjaju neke stvari, ako nema kritične mase kada se radi o životnim pitanjima koje znače egzistenciju naroda, kako ćete ju onda skupiti za nogomet - završio je Mikić.