Davne 1998. zabio je povijesni gol za Dinamo u Ligi prvaka u utakmici protiv Porta u Zagrebu. Imao je samo 18 godina i prozvali su ga hrvatskim Michaelom Owenom.

Nogometni put Mihaela Mikića (39) gotovo dva desetljeća poslije došao je kraju. Hrvatski nogometaš zimus se oprostio od momčadi i navijača japanskog prvoligaša Sanfrecce Hiroshime. a u ponedjeljak je potvrdio da i službeno završava svoju bogatu igračku karijeru.

- Ovu zimu sam odlučio prekinuti karijeru. Čekao sam jedan klub, ali to se na kraju nije izrealiziralo i to je vjerojatno bio znak za kraj - rekao je Mikić u eteru Hrvatskog radija.

Mikić je u Hiroshimu došao 2009. godine i u devet sezona odigrao 221 utakmicu za japanski sastav. To mu je bio zadnji klub u karijeri. Za njega je igrao do lani. Zabio je osam golova i osvojio tri naslova prvaka. U Dinamu je bio prvak šest puta, što ga stavlja odmah iza Darija Srne (10 naslova) kao drugog najtrofejnijeg hrvatskog nogometaša po broju osvojenih nacionalnih prvenstava. Igrao je i za zaprešićki Inker, Kaiserslautern i Rijeku.

Po završetku nogometne karijere Mikić se sa suprugom Ljupkom vraća u Zagreb. Nedavno je dobio treće dijete.

'Bio sam lijen, nisam naučio japanski'

Bilo je dosta dirljivo. Jeste li očekivali nešto takvo?

- Ni u snu. Tu sam devet godina, a ne možete devet godina glumiti ili varati ljude. Uvijek sam bio pošten, a to cijene. Privatno sam živio bez ikakvih ekscesa i nisam zastranio u noćnom životu. Naravno, morate ponekad izaći, pa i popit’ koju, ali sve u granicama. Japanci su očito to prepoznali, a evo sad su napravili i taj oproštaj.

Osam godina ste bili u Japanu, jeste li naučili jezik?

- Nažalost, nisam i zato sam ljutit. Čisto iz lijenosti nisam, dosta je teško učiti njihova pisma, hiraganu i katakanu. To su više crteži nego slova. Tek nakon toga se uče riječi. Dosta razumijem, znam nekih pedesetak, ma i više riječi s kojima se sporazumijevam. Znam osnove, mogu razgovarati, ali da baš držim govore... To ne. To mi je jedini minus, ali nikad nije kasno. Ali zato mi kćeri pričaju japanski savršeno. Starija Jana piše hiraganu i katakanu, tako da imam prevoditeljice.

Znaju li Japanci naše igrače?

- Samo viču: ‘Modrići, Mandžukići, Perišići’, njima sve završava na i. Znaju mi na treningu vikati: ‘Modrići, Modrići’,

Jeste li zadovoljni karijerom?

- Moja najveća pogreška je što s 18 godina nisam otišao u Ajax. Nekako vjerujem da bih u tamošnjem ‘laboratoriju’ izbrusili moj talent do kraja, najviše žalim za tim. Poslije Europskog prvenstva do 19 godina na Cipru 1998. godine imao sam i ponudu Bayer Leverkusena, ali za njom ne žalim toliko. U tom je klubu bilo puno naših igrača koji na kraju nisu isplivali koliko su mogli, no za Ajaxom baš žalim. Opet, da sam tako mlad otišao u Ajax, onda vjerojatno ne bih upoznao suprugu, a obitelj je moje najveće bogatstvo.

Nikad niste zaigrali za reprezentaciju Hrvatske. Žalite li?

- Naravno. Gledajte, nikad se nisam precjenjivao. Uvijek sam znao kad bih igrao loše ili dobro. No nekako mislim da sam mogao dobiti priliku u nekoj prijateljskoj utakmici. U sezoni 2007/08. sam dobro igrao za Dinamo, imao sam 27-28 godina i nadao se pozivu. Znam, na mojoj je poziciji bio Darijo Srna, svjetska klasa, ali sam mogao biti u kadru. Pa i odigrati nekih 10-15 minuta. Nije to nikome kritika, nikoga ne prozivam, normalno da ćete prigodu dati nekome mlađem, koji je budućnost. Ali žalim za reprezentacijom

U Zagrebu otvarate slastičarnicu s japanskim slasticama?

- Da, na zagrebačkoj Knežiji. Bit će kolači i sladoled, ali time se Ljupka više bavi, ja sam samo logistika, Nogomet je moj put.

U Hiroshimi živi najbolji pizza majstor na svijetu. Jeste li ga upoznali?

- Kako da ne. Osvojio je prvo mjesto na pizza olimpijadi u Napulju. Već pet godina pregovaram s njim, želim ga dovesti u Zagreb. Mislim da sam ga ‘slomio’. Ili sam barem blizu. Na nekakvih 80 posto, ha, ha...

Jeste li upoznali Japance s hrvatskim jelima, kao sarma, ćevapi...

- Boga mi, najeli su se svega.

Vi ste im radili sarmu?

- Takav majstor ipak nisam, zato Ljupka jest. Ona je radila.

Znate li raditi sushi, unagi, sashimi ili okonomiyaki.

- Baš i ne.

U Japanu su popularne karaoke, jeste li se možda okušali?

- Ako nisi bio na karaokama, ideš dva dana u zatvor, ha, ha...

Pa što ste pjevali, jeste li ih naučili ‘Ružu hrvatsku’?

- Ma više Vice Vukov, pjevaju ‘Suzu za zagorske brege’ i ‘Tvoju zemlju’. Znaju i ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’.

Kako izgledaju slavlja u Japanu nakon titule? ‘Zaruži’ li se?

- Znaju i oni zaglaviti i teturati, ali se u većini slučajeva kontroliraju. Ali izlaze samo ako je sutra slobodan dan. Inače ne.

Kakav je običaj u Japanu kad idete, primjerice, u goste? Nosi li se kava, vino, bombonijere...

- Kad nekome u Japanu nešto darujete, odmah vam vraćaju dar. Oni su nacija koja obožava davati i primati darove. Specifični su.

Tijekom 2. svjetskog rata na Hiroshimu je bačena atomska bomba. Ima li kakav spomenik?

- Ima jako puno spomenika i veliki Park mira, u kojemu je sačuvana jedna zgrada u ruševinama.