Bio je 4. studeni 1998., još se u Hrvatskoj slavila bronca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, a Dinamo je, pardon, tada Croatia, imao premijerni nastup u Ligi prvaka. Igralo se četvrto kolo, na Maksmir je stigao Porto. U sedmoj minuti Mika je zabio gol za vodstvo, bio je to prvi gol 'modrih' u Ligi prvaka. I po tome će Mika ostati zauvijek upamćen. Godinu i nešto nakon te utakmice, na Valentinovo 2000. vraćeno je ime Dinamo.
- Odrastao sam uz ime Dinamo i svima nama dinamovcima nije bilo drago kad se to ime mijenjalo u HAŠK Građanski, pa Croatiju, a zapravo je to cijelo vrijeme bio Dinamo. Emocije su bile velike, svi smo znali da će se nešto dogoditi, da bi se moglo vratiti ime, ali tek kad je potvrđeno, kad je pušten bijeli dim, odahnuli smo. Bio je to najemotivniji dio moje karijere - kaže Mihael Mikić.
Pet dana nakon povratka imena Dinamo je gostovao u Vukovaru, točnije u Borovu naselju. Mika je bio standardni član prve postave, pa je igrao i tu utakmicu.
- Nevjerojatno kako se to sve posložilo. Mislim da je to bila čak odgođena utakmica. Trebali smo zadnje kolo igrati u Vukovaru, ali radi smrti predsjednika Tuđmana ta je utakmica odgođena i prebačena je za veljaču. Došlo je strašno puno navijača iz Zagreba i svakih pet minuta su uletavali u teren. Rezultat je bio u drugom planu. Poslije smo i osvojili to prvenstvo.
Navijači su do vrha napunili stadion, bio je, tako kažu organizatori, 8000 navijača Dinama. I svi su željeli dres.
- Mi smo za svaku utakmicu dobivali dva dresa, jedan za prvo, drugi za drugo poluvrijeme. Upravo zato sam uspio sačuvati dres s te utakmice i još ga imam.
Nakon remija u Vukovaru, Dinamo je u Maksimiru dočekao Zagreb. Bila je to prva utakmica u Maksimiru pod imenom Dinamo.
- Bio sam uvjeren da smo taj susret protiv Zagreba pobijedili 2-0, a sad sam vidio da je završila 2-2. Bilo je jako puno emocija, eto, nekako se pogodilo da te prve dvije utakmice pod imenom Dinamo nismo pobijedili, tek treću u Koprivnici 5-0 - kaže Mikić.
U momčadi u Vukovaru bio je i njegov kum Igor Bišćan.
- U Vukovar su krenuli svi, bilo je jako puno naših navijača. Osjećalo se da ta utakmica ima puno veće značenje nego što bi imala. Stadion je bio krcat, emocije velike. Utakmica je bila isprekidana, rijetko tko je na toj utakmici uspio sačuvati dres - kaže Bišćan, dečko iz zagrebačkih Dugava, kvarta u kojem su žestoki Boysi. Tako je i on odrastao uz Dinamo i posebno pamti povratak imena.
- Bilo je to turbulentno vrijeme, dugo se prije te utakmice pričalo da će se vratiti ime, puno je to značilo svima nama koji smo odrasli uz Dinamo, koji smo navijali za Dinamo. Nikad nismo ni razmišljali drugačije nego da igramo za Dinamo. I kad se ime konačno vratilo, mi koji smo odrasli uz klub, koji smo od prvog dana s Dinamom, bilo smo presretni. To smo doživjeli jako emotivno - kaže Bišćan.
Iz Dugava je i Silvio Marić, veliki prijatelj Bišćana i Mikića.
- Kako se ne bih sjećao tog dana? Bio sam tad u Newcastleu i cijeli dan bio na telefonskoj liniji s prijateljima iz Zagreba, čekao se taj trenutak službene objave povratka imena, kaže Silvio Marić (44), jedna od istinskih ikona Dinama.
- Sjećam se onih snimki ispod zapadne tribine, BBB-i su navijali, a onda je Velimir Zajec izašao iz Plavog salona i poručio: ‘Imamo Dinamo’. Ma ja sam tad bio sretan kao malo dijete, za mene je uvijek postojao samo Dinamo, nikakav HAŠK Građanski ili Croatia. Pa ni ljudima oko sebe nisam dao da klub nazivaju Croatia, haha - kaže nam Silvio Marić pa nastavlja:
- Za sve nas koji smo odrasli u Maksimiru to je bio poseban dan, svatko od nas se sjeća toga. Ja sam za prvu momčad debitirao 1993. godine. Iskreno, nisam više ni siguran kako se klub tad službeno zvao, je li to bio HAŠK ili kako već, stvarno nisam siguran. Godine idu, a za mene je to oduvijek bio samo Dinamo. I najveća čast mi je što sam nakon povratka u klub postao kapetan Dinama. Ne HAŠK Građanskog, ne Croatije, nego baš svojeg Dinama