Godine 2014. Lovro Mihić, Josip Božić Pavletić i Lovro Jotić glavni su igrači Hrvatske. Boji ih se svaka obrana, drhte sve momčadi, za njih niti jedna obrana nema rješenja...

- Ovi klinci će vrlo brzo među ‘kauboje’. I to ne kao statisti - pričalo se te godine u Mađarskoj.


Bilo je to Svjetsko kadetsko prvenstvo, a Hrvatska je osvojila srebro.


- Da nam je tad netko rekao da ćemo već 2017. biti u A momčadi za Svjetsko prvenstvo... - govore danas u glas.


Da, evo ih. Sva trojica su tu. S njima je i Tin Kontrec, također debitant. No za razliku od “Mađara”, koji su 1994., Kontrec je 1989. godište. 
Na odlasku iz Zagreba svi mikrofoni, sva svjetla reflektora, bila su uperena u Duvnjaka, Stepančića, Stevanovića, Gojuna...

Njih četvorica sramežljivo su stajala sa strane, kao dijete kad nešto zgriješi pa se pokunjeno makne sa strane. Tako se Jotić malo maknuo u stranu kad je pored njega prolazio Ivano Balić, na čijoj poziciji Lovro igra.


- Ivano je najveći. Još ne mogu vjerovati da sam ovdje. Nije važno koliko ću igrati, da mi je samo pet minuta na terenu s takvim veličinama, bio bih prezadovoljan - rekao je Lovro.


Ono što je za njega Ivano Balić, to je za Josipa Božića Pavletića Ivan Čupić. Da, Josip je uskočio na njegovu poziciju desnoga krila. 


- Čupko je legenda rukometa, za Hrvatsku je napravio velike stvari. Nije lako uskočiti u njegove tenisice, doći na njegovu poziciju. Malo je igrača na svijetu koji ga mogu nadomjestiti, ali ja se ne predajem, dobijem li šansu, ja sam svakako spreman - rekao je Josip.


Spremni su oni na sve, ne sumnjate. Pa i nositi vodu ili trknuti do sobe po “šibice”.


- Dečki, tko je od vas najmlađi? Jesi li ti, Božiću - upitao je glasnogovornik Ivica Maraš.


- Nisam, Jotić je mlađi.


- Jotiću, dođi onda, trebaš skočiti po nešto...


I skočio je Jotić. Bez pogovora.