Pri izlasku na teren bio sam siguran da ćemo proći. Nisam imao ‘špurijus’ da ću imati baš onoliko posla. Tako je i bilo. Do poluvremena. ‘Uh, kako sam imao pravo’, pomislio sam. 

A onda je isključen Vrsaljko. ‘Dobro je, sve će biti u redu’, govorio sam sebi. Ma ni nakon prvoga gola nisam se uplašio. Ali nakon drugog mi je prošlo kroz glavu: ‘Pa je li moguće da ćemo primiti još jedan?’ I rekao sam si: ‘Gle, sad moraš obraniti sve do kraja. Kako god znaš i umiješ’. 

Svako malo gledao sam semafor. Pa kad će više kraj?! A na njemu uvijek 86. minuta! I ni makac. Potom smo ušli u nadoknadu. Pet minuta! Hej, još pet minuta. Braneći te zadnje lopte, pomislio sam: ‘Daj, završi višeeee’! A onda ‘mrtvac’ za Malmö. Kod zadnje parade samo sam gledao kako da se dokopam lopte. Znao sam da je imam. Vikao sam: ‘Ova ne smije proći! Ne smije!’ I nije. Imao sam je.

Čim je sudac označio kraj, sjetio sam se pokojnog oca Mije, majke Ruže, supruge Matee, kćerkice Mije, igrača koji su ginuli na terenu, ljudi u klubu... 

Vraćajući se u Zagreb, potajno sam se nadao dočeku. Čuvši pjesmu, naježio sam se. Čekali su me uplakana majka i mali nećak Marko. Imao je golmanske rukavice, na kojima je pisalo ‘23. 8. 2011.’ Ma, jedva sam dočekao da zagrlim cijelu obitelj. Svi su u meni vidjeli heroja. Bio je to osjećaj za kakav se isplati raditi cijeli život. 

A dres s utakmice? Ha, njega sam sutra ujutro odmah išao uokviriti...