Kavu, molim vas. Uh, jedva sam došao do kafića od vrućine, pakleno je ovdje u Kninu, počeo je Marko Čeko, tek četvrti Hrvat koji je preskočio osam metara.
Prije njega, a bilo je to 2012., točno osam metara skočio je Marko Prugovečki. Inače, osam metara preskočili su još Siniša Ergotić (8,23) i Luka Aračić (8,12). A posljednji koji je preskočio osam metara bio je Luka Aračić 2001. Skočio je tih 8,12 metara.
Devetnaest godina čekala je Hrvatska na atletičara koji će preskočiti osam metara.
- Kad sam doskočio, izašao sam razočaran iz jame. Nije mi se činio kao dobar skok. No kad sam vidio da svi plješću, nisam znao što se događa. Gledam, mislim: ‘Što je ovo?’... A onda kad je sudac pokazao 8,04, zagrlio sam trenera - kaže nam Marko.
Carl Lewis, za one mlađe, bio je atletska “zvijer”. Na 100 i 200 metara te u skoku u dalj osvojio je čak osam olimpijskih zlata. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., Seulu 1988. i Barceloni 1992. Marko je rođen 2000. godine.
- Carl Lewis mi je idol, zbog njega sam se i počeo baviti atletikom. Nastupam u istim disciplinama kao on, a da bih bio potpuni Carl Lewis, morao bih nastupiti i u štafeti, a nje nema - kaže Marko.
Za jednog skakača u dalj izuzetno je visok, čak 195 centimetara, samo tri centimetra manje od Michaela Jordana.
- Dobio sam i poziv na jedan košarkaški trening. Teško je visokim ljudima skakati, ali imam sreću što sam brz, to me spašava.
U studenom počinju kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju sljedeće godine. Norma je izuzetno visoko postavljena, na 8,22, čak 18 centimetara više od Markova rekorda.
- Mislim da imam šanse, sad kad sam skočio 8,04, mislim da mogu i 8,22. Ali vjerojatno neće ni trebati skočiti toliko jer neće svi uspjeti prebaciti normu - uvjeren je Marko.
Knin je, to će znati svatko tko se tijekom ljeta našao u Zvonimirovu gradu, najtoplije mjesto u Hrvatskoj. Apsolutni temperaturni rekord u Kninu je 42,3°C, a toliko je izmjereno 10. kolovoza 2017. godine.
- Prebacimo treninge za 18 ili 19 sati, ali je vrlo teško skakati i trenirati u takvim uvjetima - kaže Marko.
Srećom, sad je uređena staza, prije je bilo nemoguće trenirati.
- Da, bilo je teško, nisu bili dobri uvjeti, ali mi smo šutjeli i radili. Nismo imali ni stazu, ali smo trenirali. Vjerovao sam u svoj rad i trud, vjerovao sam da će se jednom isplatiti.
Malo je reći da je zaljubljen u svoj Knin. Zbog rodnoga grada odbio je velike ponude iz Sjedinjenih Država.
- Šalju mi poruke, dolazili su do mene i nudili dobre uvjete, no ja sam rekao ‘ne’. Nisam zalupio vratima, samo nisam htio ići jer sam ovdje zadovoljan. Treniram ovdje već 13 godina, vjerujem treneru Draženu Lasiću (54), financijski sam stabilan. Nigdje ne bih imao situaciju kao ovdje u Kninu. Imam i stipendiju i posao budući da radim kao trener u udruzi za osobe s invaliditetom Sv. Bartolomej. Amerika me nije toliko privlačila. Ipak je to preko oceana, to mi je daleko - kaže Marko.
Da, radi kao trener osoba s invaliditetom. I uživa.
- Vrlo lijep posao, s njima je to uvijek igra. Vole trenirati sa mnom, a volim i ja s njima. Volim raditi s ljudima, pogotovo s osobama s invaliditetom. Čak sam namjeravao upisati fakultet za edukacijskog rehabilitatora kako bih radio s djecom s posebnim potrebama. To su vrlo draga djeca. No upisao sam Kineziološki fakultet u Splitu, tako da ću opet moći biti trener. Tek sam prva godina, predavanja su samo vikendom. Dobro mi ide, ispiti su online, a ostalo mi je još samo nekoliko - kaže Marko.
Slobodno vrijeme provodi uz psa, Jack Russellova terijera.
- I uz PlayStation. S kim igram? Većinom s Real Madridom, ali nekad znam uzeti i slabiji klub, pa onda napravim odličan rezultat, odvedem ih do povijesnog uspjeha, ha, ha... S Hajdukom? Mislim da ih nema na PlayStationu - kaže Marko, kojem je omiljeno mjesto kafić Square u Kninu.
- Onamo dođem s prijateljima na piće. Volim ljeta u Kninu, grad odmah živne. Inače, nisam baš nešto od noćnih provoda, više sam za kave. Alkohol? No pasaran - kaže Marko.
Knin je nekad bio poznat po nogometašima i košarkašima. Za Hajduk je od 1963. do 1973. branio Kninjanin Radomir Vukčević, jedan od najboljih igrača u povijesti OFK Beograda je Ilija Petković, također Kninjanin. Od košarkaša Knin je dao Branka Macuru, koji je igrao za splitsku Jugoplastiku... Danas su u Kninu loptački sportovi zamrli, u modi je atletika. Klub Sveti Ante dao je sprintera Antonija Zelića, prvoga Kninjanina koji se plasirao na Zimske olimpijske igre, kao dio bob momčadi.
Odlične uspjehe ostvarili su Katarina Komarica i Antonija Radić, a glavna uzdanica je Marko Čeko. Iz Knina je i Matea Jelić, prva kninska ljetna olimpijka i osvajačica finalnog taekwondo Grand Slama u Wuxiju u Kini. I Marku su san Olimpijske igre. Uostalom, Sara Kolak pokazala je u Rio de Janeiru da se uz mnogo truda može do čuda i kao anonimna natjecateljica osvojila je olimpijsko zlato.
- Sad, zlato baš... Ali, priznajem, zamišljam se u finalu Olimpijskih igara. Skok u dalj je jedna od najboljih atletskih disciplina svijeta. Evo, recimo, s mojim rezultatom 8,04 metra na europskim prvenstvima se dolazilo do medalje. Nastupam i na 100 metara, no to je najteža disciplina na Olimpijskim igrama, veće su mi šanse u dalju nego na stotki - kaže Marko.
Kao i sva djeca, želio bi jednog dana biti poznati sportaš.
- Volio bih da se jednom mogu prošetati Zagrebom i da me ljudi na ulici zaustave, traže autogram ili da se fotkamo. Knin? A moglo bi se reći da sam kao zvijezda, točnije - zvjezdica. Ima tu djece kojima sam idol. Moj idol? Cristiano Ronaldo je čudo od sportaša, rođeni pobjednik, za njega nema izgubljene utakmice. Naravno, Usain Bolt. Uh, kad bih ga upoznao...