Marijan Beneš bio je europski prvak u amaterskom i profesionalnom boksu i uz Matu Parlova jedan od najboljih boksača s ovih prostora. Preminuo je u 68. godini.
Pred kraj života nije mogao pričati jer su mu u borbama oštećene glasnice, u borbi je izgubio oko, šake je lomio 26 puta, imao je Parkinsonovu i Alzheimerovu bolest.
Ispratili su ga u Banskom dvoru u Banjoj Luci gdje se okupila njegova obitelj, prijatelji i brojne osobe iz političkog, sportskog i javnog života.
- Rodio se u Beogradu, ali uvijek smo ga smatrali svojim. Legende ne umiru, već nađu svoje mjesto među zvijezdama - rekao je gradonačelnik Banja Luke Igor Radojičić.
Beneš je ispraćen uz himnu bivše Jugoslavije 'Hej Slaveni'.
- Marijane, prijatelju. Opraštam se od tebe bez suza, baš onako kako bi želio. Izgubio si posljednji meč, ali mlade si naučio što je ponos - rekao je na posljednjem ispraćaju slavnog boksača Mile Šestić, Marijanov prijatelj i poznati banjalučki dizač utega.
Emotivno je bilo kad su govore držali Benešovi prijatelji i suborci.
- Gdje god sam otišao i kome god sam rekao da sam iz Banja Luke, odmah bih dobio odgovor: 'Beneš! Beneš!'. Marijan je bio veliki sportaš i još veći čovjek. Jednom prilikom morao se boriti protiv Zvonka Vujina. Kad ga je pobijedio, nije slavio, već je zaplakao i rekao mi: 'Kako da slavim kad sam srušio svog idola?'. Takav je bio Marijan Beneš - ispričao je banjalučki boksač Dragan Batar.
Beneš je sahranjen na groblju 'Sveti Marko' u Banjoj Luci.
Bio je naš Rocky Balboa
Marijan Beneš u amaterskoj karijeri imao je 299 borbi od čega je dobio čak 272. U profesionalnoj karijeri od 56 mečeva dobio je 50. Uz Matu Parlova najbolji je boksač bivše države svih vremena. Osvojio je sve moguće titule u BiH te bivšoj Jugoslaviji, kao i naslov europskog prvaka koji je uspješno godinama branio.
Rodio se 1951. godine u Beogradu u prosvjetarskoj obitelji Josipa i Marije, koji su imali još tri sina: Josipa, Antuna i Ivicu te kćer Ljiljanu. Djetinjstvo je proveo u Tuzli. U Banju Luku je došao kad je imao 16 godina. Počeo je trenirati boks, a već tada su u BK Slaviji znali da im je došao talentirani boksač. Nizale su se pobjede jedna za drugom.
Tko su ljudi, a tko đubrad
Nakon osvajanja zlatne medalje na Europskom prvenstvu u boksu 1973. u Beogradu, prešao je u profesionalce i 1979. osvojio titulu europskog prvaka u verziji Europske bokserske unije u lakoj velter kategoriji.
Teška povreda oka uspjela je ono što žutica ranijih godina nije mogla - okončala je boksačku karijeru. No i nakon nje svi su ga pozdravljali s: 'Gdje si, šampione?' Kad je u BiH počeo rat, Benešov brat Ivica ubijen je 1992., a on je otišao u Hrvatsku.
No vratio se svojoj Banjoj Luci.
- Živio sam u Hrvatskoj, ljudi su me cijenili i poštovali, ali navikao sam na stare prijatelje pa sam se vratio u Banju Luku, iako sam bio protjeran iz toga grada jer nisam Srbin. U Banjoj Luci mi je grob oca i majke, ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko je đubrad. U to teško vrijeme bilo je umijeće sačuvati živu glavu. Živio sam na račun sestre, koja mi je pomagala - ispričao nam je.
O njemu je snimljen i dokumentarni film, a komemoracija je završila pjesmom koju je najviše volio: 'Zbog jedne divne crne žene'.