Sokolovići su bili divna, skladna obitelj. Stanovali su na Trešnjevci, preko puta dvorane u kojoj smo trenirali. Goran je bio golman, a Dino lijevo krilo. Sjećam se i danas da sam bio na Plitvičkim jezerima, znam i gdje sam točno stajao kad me njihov otac nazvao i javio mi za tu strašnu tragediju..., kaže Kazimir Ilijaš, Dinov i Goranov trener.
Uz braću Sokolović, u toj je momčadi igrao Marko Tarabocchia, reprezentativac BiH i igrač poljske Wisle, ali i naš sjajni reprezentativac Manuel Štrlek, ponajbolje lijevo krilo svijeta.
- Pamtim jako dobro taj lipanj 2003., kako ne?! Svi zajedno smo, kao momčad, išli na sprovod Goranu, njegovoj mami i bratu Darku, to je bila nevjerojatna tuga. Njegov brat je branio, a Dino je bio lijevo krilo, kao i ja. Konkurencija? Ma ne, kod djece nema toga, a ni pozicije u toj dobi nisu bile baš toliko fiksne... - prisjeća se Štrlek.
Znaju se ponekad i vidjeti, popričati. Posljednji put nedavno, u vrijeme rukometnog EP-a.
- Da, vidjeli smo se na kratko, poželio sam mu sreću u Pyeongchangu, on meni na našem prvenstvu... Poslao sam mu i poruku nakon što je osvojio zlato, čestitao mu. Ma stvarno mi je uvijek jako drago vidjeti tog dečka. On je čudo - kaže Štrlek.
Ne treba ga puno nagovarati da kaže poneku riječ o svom doživljaju Dinina olimpijskog zlata.
- Iskreno, i ovaj čas me trnci prolaze, dok govorim o tome. A da bi se opisalo to što on radi zapravo nema dovoljno dobrih riječi. Pratio sam ovih dana reakcije ljudi i mislim da se svi slažu sa mnom. Jako sam ponosan na njega, no čini mi se da u državi nema čovjeka koji nije. A tako i treba biti - emotivno je govorio Štrlek.
Nekoliko godina igrao je s braćom Sokolović, koji su, kaže trener, bili redovni na treninzima, savjesni, lijepo odgojeni dečki...
- Mlađe selekcije RK Zagreba su i tad, kao i danas, trenirale u dvorani Kralj Tomislav na Trešnjevci. Kako su oni stanovali odmah preko puta, stariji brat Goran prvi je došao na treninge. Ubrzo je doveo i Dinu, išli smo na turnire, putovali, družili se... Zato me toliko pogodila ta nesreća - govori Kazimir Ilijaš, oduševljen Dininim postignućima.
- Svima nama mora biti uzor, pogotovo djeci. Pokazao je koji je najbolji način da ustaneš nakon što padneš. Zadivljujuće je što je napravio, kako je tu strašnu tragediju, taj fizički hendikep, pretvorio u motivaciju da pobijedi život. Nevjerojatno - govori Ilijaš.
Malo nakon nesreće, čim se Dino oporavio, nastavio se družiti sa suigračima, ali i s trenerom. Veze između njih jake su i nakon svih ovih godina, toliko da su čak i izgurali jedan zajednički projekt.
Tragedija na cesti
U prometnoj nesreći u Vrbovskom, u naselju Močile, smrtno su stradale Jasna Sokolović (38), Ivančica Sokolović (40) te Jasnina djeca Goran (16) i Darko (8), a njihov brat Dino (15) teško je ozlijeđen, glasila je stravična vijest koja je stigla iz Gorskoga kotara. Automobil u kojem su bili Dino, njegova majka, dva brata i strina oklopila je prikolica s kontejnerom koju je vukao kamion. Istraga je pokazala kako je krivac za nesreću vozač kamiona...
Dinu su morali amputirati obje noge, a njegov otac mu je odlučio pokušati pomoći već od prvoga dana. Još je bio u bolnici kad mu je doveo Anu Sršen, slavnu hrvatsku paraolimpijku, trofejnu plivačicu, koja je kroz razgovor pokušala pomoći Dinu da što lakše prebrodi ovu tragediju. Ona ga je i nagovorila da krene na plivanje, a to je bio samo početak niza. Ubrzo je odustao od plivanja, prebacio se na skijanje, pa zatim i na hokej, košarku, a na kraju i rukomet.