Sve je počelo dva dana prije tog Valentinova u mojoj kući u Gračanima. Spojio sam Zlatka Canjugu i Zdravka Mamića. Bili su još pokojni Ivo Pukanić i novinar Tomislav Židak. Strategiju smo radili do dugo u noć. I vratili smo ga 14. veljače 2000., ispričao je Željko Šelendić, poznati zagrebački poduzetnik.

Tog dana narod je pobijedio politiku. Dinamo se nakon 3165 dana izbivanja vratio tamo gdje mu je i mjesto. Ispred stadiona je bilo desetak tisuća ljudi. I kordon specijalaca. Jedan je navijač uspio probiti kordon, želio je skinuti metalnu ploču s natpisom Croatia, ali ga je policija spriječila, ploči je produžila vijek trajanja za samo nekoliko sati, skinuta je odmah sljedećega jutra.

- I sad se naježim čim se sjetim kako je Velimir Zajec pred 10.000 navijača rekao: “Vratili smo Dinamo”. Taj ushit nikad neću zaboraviti. Bio je to “Blitzkrieg” nas, velikih dinamovaca, koji smo oduvijek priznavali samo Dinamo - prisjetio se Zdravko Mamić.

To su osjetili i oni pred stadionom pjevajući, sa suzama u očima, “Kako je dobro, vidjeti opet”. Bila je to večer koja je “zapalila” Zagreb.

- Da se ne lažemo, zasluge idu i Zlatku Canjugi. Sad, s ove distance, mogu razumijeti čak i Tuđmana, želio je kroz sport promovirati Hrvatsku, mislio je da je prikladnije ime Croatia. Iako, Tuđman je bio veći dinamovac od svih nas, dolazio je čak i na prijateljske utakmice - kaže Zdravko Mamić. Slično razmišlja i Šelendić:
- Ma, Canjuga je bio veliki dinamovac, kao i mi, no nije se mogao suprotstaviti pokojnom predsjedniku i Dinamu vratiti ime.

Na Valentinovo je novi Dinamo u sat vremena dobio 3000 novih članova koji su se javljali telefonom ili kako su već mogli. Bila je to najveća utakmica Dinama u njegovoj povijesti. Pobjeda koja ne blijedi ni danas, 15 godina poslije. Večer kad su navijači i klub disali kao jedno.