Rekli su nam da je korona virus malo jači od gripe i da nije opasan, mislili smo "dobro, ajde", ali u tjedan dana od prvog slučaja zatvorili smo četiri odjela bolnice zbog oboljelih i situacija je jako teška, kaže nam Kosana Šoštarić, Hrvatica koja radi u bolnici u Alesandriji, gradu između Torina i Milana.
Upravo je tamo, u Pijemontu i Lombardiji, najteža situacija u Italiji. Do nedjelje je samo u te dvije regije bilo više od 14.000 zaraženih korona virusom i 1200 umrlih.
Kosana je s mužem Sinišom početkom 1990-ih godina napustila Hrvatsku u potrazi za poslom i dobila kći Cindy (25) koja je 2016. bila hrvatska miss sporta. Kosana je zaposlena u bolnici u Alesandriji gdje vodi brigu o liječničkoj opremi poput kuta i maski i, dakako, izbliza vidi što se događa u situaciji koja je paralizirala Italiju.
- Svaki dan stižu vozila hitne s novim oboljelima, u Pijemontu ih je sve više. Sve od petka nismo shvaćali to toliko ozbiljno dok nije umrlo petero ljudi od jutra do 13 sati. Ljudi govore "Ma to su vam stari ljudi, imaju problema sa zdravljem", ali ima i mlađih. Baš je u subotu umro čovjek od 45 godina koji nije imao nikakvih problema. Vozio je za hitnu, poznati 118, i došao u dodir s virusom prevozeći bolesnike. Ne smijemo olako shvaćati tu bolest, kao da je malo jača od gripe - kaže nam Kosana.
Kako izgleda svakodnevni život u općoj karanteni?
- Zatvorili smo se u kuće jer smo dobili naređenje. Moramo imati u torbi odobrenje kamo idemo ako nas policija zaustavi. Sve je obustavljeno na 15 dana osim zdravstvenih ustanova, trgovina hranom i ljekarni. U bankama i u pošti radi možda jedan šalter. Ako trebamo platiti račun, stojom u redu i ulazimo jedno po jedno. Mora biti metar razmaka između i svi nosimo maske i zaštitne rukavice, na to smo se navikli - kaže gospođa Šoštarić i nastavlja:
- Rekli su nam da još nismo došli do vrhunca po broju zaraženih, da bi se to trebalo dogoditi sredinom ovog tjedna. Moramo biti spremni na sve i vidjet ćemo kako ćemo sanirati sve oboljele.
Kakva je situacija s opskrbom?
- Nije istina da nedostaje hrane na policama, da su prazne. U početku je nedostajalo, ljudi su ispraznili sve u jednom danu, kao i u Hrvatskoj, ali sad svega ima. Jedini su nedostatak maske za lice, moramo dva-tri dana nositi istu masku, i sredstva za dezinfekciju pa se snalazimo s vodom i sapunom.
Brojni su Hrvati koji žive u rade u Italiji na početku epidemije korona virusom pohrlili kući i tako otežali situaciju oko suzbijanja zaraze.
- Žao mi je što vidim da Hrvati koji rade u Italiji ne razumiju da ne trebaju ovaj tren ići u Hrvatsku iako su slobodni. Ako imalo volimo naše roditelje, naše obitelji, naše familije, ne smijemo to! Moramo se zadržati daleko od Hrvatske i ostati u Italiji dok sve to ne prođe - upozorava Kosana i zaključuje:
- Nadam se da će Hrvatska napraviti bolje od Italije koja nije kontrolirala ljude koji su dolazili iz Kine kad je tamo došlo do epidemije.
Njena kći Cindy otišla je iz Alesandrije kad joj je bilo 18, a danas živi u Zagrebu, gdje završava studij talijanistike na Filozofskom fakultetu. I sa strepnjom sluša vijesti iz rodnog grada.
- Nisam bila tamo oko godinu dana, a majka je na prvoj liniji jer ide po cijeloj bolnici, vidi sve što se događa. Roditelji su mi zasad dobro, pridržavaju se pravila. Sve ide prema gore, ništa ne ide u dobrom smjeru. Sve je više zaraženih i svi se pokušavaju držati kuće - kaže nam Cindy, čiji otac Siniša radi u jednoj privatnoj tvrtki.
Situaciju u Alesandriji, kaže, iskorištavaju i pljačkaši.
- Dolaze starijima i govore kako prodaju maske ili testove za korona virus, a kad ih puste u kuće, onda ih pokradu. Isto tako, i na internetu se prodaju neke potrepštine za ludo visoke cijene, a na kraju se ispostavi da to nije ono što reklamiraju.
Cindy se bavila plivanjem u Medveščaku i bila doprvakinja Hrvatske na 50, 100 i 200 metara prsno. Jedan ju je fotoreporter zapazio i predložio joj da se prijavi na natjecanje za miss sporta, koje je osvojila 2016. Ostavila je to i prebacila se na bikini fitness, ali ni to nije dugo potrajalo, tek nešto manje od godinu dana.
- Nije mi se svidio taj način života. Sad snimam videe, radim serijale, otkrila sam ljubav za jogu i bavim se tim. Morala sam napustiti plivanje jer sam u toj dobi morala odlučiti što mi je bitno u životu. Nema tu kruha ni budućnosti - govori nam Cindy, koja se bavi i drugim stvarima.
- Surađujem sa sponzorima, radim u jednoj digitalnoj agenciji za marketing kao community menadžerica. Vidim li se kao profesorica? Ne, nagovorili su me profesori na fakultetu da to nema smisla. Željela bih biti sudska tumačica ili raditi u talijanskom veleposlanstvu. To su planovi, ali tko zna što budućnost nosi. Ljubav? Prije sam živjela s bakom, a sad sa zaručnikom, uskoro planiramo i svadbu...
Bitno se promijenila otkad smo je prvi put intervjuirali. Više nije plavuša, nego crnka, ali i fizionomija je bitno drugačija.
- Da, otad sam skinula 10-15 kilograma, promijenila boju kose, ali i način života. Nekim je ljudima bio šok jer me nisu vidjeli dosta dugo. Bila sam dosta "muškasta", pogotovo kad sam se bavila bikini fitnessom. Ljudi me nisu vidjeli po godinu, dvije i nisu me ni prepoznali.
A što je zapravo bikini fitness?
- Slično bodybuildingu, ali natjecatelji su nešto manje mišićavi. Ima li steroida? Ja nisam došla do te razine, ali znam da postoje te stvari za žene jer imamo puno masnoga, prirodnog tkiva, puno vode i koriste preparate. Imala sam trenera koji je rekao da idemo na prirodan način, ali ima cura koje to koriste. To se vidi po njihovim okruglim ramenima - kaže.
Sa šest tetovaža u posljednje dvije i pol godine došla je na osam.
- Prva je bila žaba jer se prsni stil u Italiji zove tako (tal. rana). Pa sam inicijale mame i tate (Kosana i Siniša) spojila u jedno slovo, potom francuski citat "bori se do kraja" (franc. lutte jusqu’a la fin) i "takav je život" (c'est la vie), starogrčki "uvijek i zauvijek"... Tu je i val jer mi je kao plivačicici bitan puls i val... Na ruci sam stavila i smajlić, a zadnja mi je na boku ribica jer su me tako zvali odmalena.
Daleko je od profesionalnog sporta i priznaje da joj nedostaje.
- Fali mi plivanje. Dođe mi period kad bih rekla "Idem sutra plivati". Dođe volja, adrenalin, natjecanje, pobjeđivanje... Ali onda mi dođe u glavu: "Što ćeš s tim?". Imam neko zadovoljstvo u tom trenutku, ali kasnije nemam ništa. Nikad nisam ozbiljno razmišljala o povratku, toliko je tu bilo muke i suza.
Cindy je u Zagrebu, a mama i tata 700 kilometara zapadno. I jedva čekaju da dođu doma i da sve ovo završi.
- Mama je tužna, tata je doma cijeli dan. Kad odu u mirovinu, vratili bi se jer imamo kuću u Zagrebu, ali zasad se to ne isplati. Htjeli su doći na Uskrs na nekoliko dana, ali ne smiju izaći ni iz kuće pa ne vjerujem da ćemo se tad vidjeti. Baš mi je tema diplomskog rada razlika u znanju jezika između doseljenika u Italiji. Recimo, mama bolje priča, ali tata ga bolje piše. Istražujem i proučavam zašto se to događa. A mi pričamo na kombinaciji hrvatskog i talijanskog, ovisno o tome gdje smo, da nas nitko ne može razumjeti - nasmijala se za kraj bivša miss sporta.