Prve rukometne korake napravili su u nekoć čuvenoj školi rukometa u Metkoviću, a danas će si Slavko Goluža (43) i Ivica Obrvan (48) pružiti ruke kao izbornici na SP-u. Linci je Keti bio i trener, zajedno su osvojili Kup EHF-a upravo s Metkovićem.

I nije to slučajno, grad na Neretvi godinama je bio centar hrvatskog rukometa. Metković je živio za rukomet.

- Cijeli grad je dolazio na utakmice, čak i na kadetima i juniorima dvorana je bila puna - sjeća se Vladimir Mana Jelčić.

On je samo jedan u nizu metkovskih rukometnih bisera. Prije i nakon njega ondje su rasli i Patrik Ćavar, Nikša Kaleb, Davor Dominiković, Mario Bjeliš, Ivan Čupić...

- Svi smo počeli u školi, u petom, šestom razredu. U Metkoviću nije bilo ničega drugog od sporta, rukomet je bio sve. Bilo je puno dobrih klinaca i kvalitetnih trenera... Tadašnja druga liga bila je jako kvalitetna, pa smo se mi mlađi ‘tesali’ protiv jakih momčadi - kaže Jelčić, koji je igrao i s Obrvanom i s Golužom.

- Sjećam se Golužina prvog treninga. Došao je onako mlad i nadobudan, odmah se htio pokazati. I krenem ja u jednoj akciji na njega, opalim po golu, on u blok i odjedanput počne jaukati. Gledam što mu je, kad ono slomio prst - ispričao je Jelčić.

Obrvan je pet godina stariji od Goluže, nisu bili ista generacija, ali obojicu jako dobro pamti metkovski rukometni kroničar Ivan Jurić, ujedno profesor povijesti koji je predavao obojici.

- Predavao sam povijest cijeloj toj generaciji sjajnih rukometaša, pa tako i njima dvojici. Na nastavu su dolazili sa sportskim torbama i stvarima za trening. Često sam ih puštao iz škole da stignu na trening. Eto, valjda sam i ja malo zaslužan za njihove karijere - smije se danas 83-godišnji Jurić, autor monografije "40 godina rukometa u Metkoviću."

- Kakvi su bili učenici? Solidni. Obrvan je bio vredniji, malo bolji od Slavka, ali nisam s njima imao problema - prisjeća se profesor, koji u sutrašnjoj utakmici prednost daje...

- Goluži! Obrvan je fin, tih, malo i sramežljiv, kao curica. Slavko ima više hercegovačke krvi, uporniji je - kaže Jurić.

Grad u kojem je rukomet nekad bio sve, koji je dao dvojicu izbornika za SP, danas nema prvoligaša. Nekad slavni Metković Jambo danas se zove Metković - škola rukometa i igra u najnižoj ligi. U njegovim je redovima i Luka Čupić, brat reprezentativca Ivana. Uspješniji je Metković 1963, osnovan 2005. godine.

- Sad smo u drugoj ligi, trenutačno smo četvrti. Prvi trener seniorske momčadi je Mario Bjeliš, a Nikša Kaleb pomaže kao demonstrator - kaže Vinko Kaleb, tajnik kluba i Nikšin brat.

Rukomet se vraća u grad.

- Lani smo u Kupu protiv Varteksa imali 1700 ljudi, inače ih bude do 500 - kaže Kaleb.

Čupić dočekao zlatne iz Atlante

- U moje je vrijeme reprezentacija bila puna igrača iz Metkovića. Danas više nije tako, u Kataru su samo Ivan Čupić i Ilija Brozović - sa sjetom kaže Mana Jelčić.

Brozović je na SP-u kao treći pivot, čuva leđa Igoru Voriju i Željku Musi, no drugi Metkovac ima mnogo važniju ulogu. Ivan Čupić u prvoj je utakmici zabio 11 golova, u drugoj sedam, igra u sjajnoj formi.

- Je, krenulo me, momčad puno radi za mene i većina toga ulazi. Ali nije važno tko zabija, važno je da pobjeđujemo - rekao je Čupić, jedan od vodećih strijelaca SP-a.

Jedini iz ove generacije koji može stati u rečenicu s rukometnim velikanima koji su proslavili ovaj grad. Uostalom, zbog njih je i počeo igrati rukomet. Fotografija iz arhiva kluba Metković 1963. prikazuje Metkovce iz zlatne olimpijske generacije u Atlanti, Slavka Golužu, Manu Jelčića i Patrika Ćavara.

Iza njihovih leđa, u prvom redu, s rukometnom loptom u rukama, stoji dječak koji se tih dana zaljubljivao u rukomet - Ivan Čupić. Tad mu je bilo deset godina, nije vjerojatno ni sanjao da bi mu jedan od trojice junaka s dočeka jednoga dana mogao biti izbornik. No odmah je bilo jasno da će mali postati igrač. Niži od većine, čak i debeljuškast, a opet nezaustavljiv.

- Imao sam dobre trenere u počecima, svi su vidjeli talent u meni. Dobra lijeva ruka, brzina... Svi su govorili da ću biti dobar igrač, ali tad to nisam ni znao. Jednostavno mi se svidio sport, nije mi bilo teško igrati ni protiv igrača od dva metra - govorio je Čupić.

Rukomet u rodnom gradu donio mu je i - ljubav. Suprugu Neru upoznao je kao srednjoškolac na rukometnoj utakmici. Metković i rukomet dvije su velike Čupkove ljubavi.

- Nadam se da ću se jednoga dana vratiti u Metković, ali u onaj Metković kakav je nekad bio - nada se Ivan.

E, to bi bilo lijepo opet doživjeti.