Trenerima je to uobičajena praksa. Dva se igrača potuku na treningu ili se opako posvađaju, a trener odredi da će do daljnjega biti cimeri. Uvijek isto. Prvih se dana ili tjedana ne gledaju. Riječ ne progovore. S tvrdoglavijima zna potrajati, ali na kraju balade uvijek jedan od te dvojice pita kad je trening ili podsjeti drugoga kad moraju biti kraj autobusa. Ne bude li iz prvog pokušaja, koji dan kasnije razmijene nekoliko rečenica, a to je već autoput za armirano prijateljstvo.