Vicente del Bosque (69) simbol je zlatne ere reprezentacije Španjolske, koju je vodio od 2008. do 2016. godine, a 2010. je osvojio naslov svjetskog prvaka. U Južnoafričkoj Republici vodio je generaciju predvođenu Andrésom Iniestom, Xavijem Hernándezom, Ikerom Casillasom, Gerardom Piquéom i Sergijom Ramosom te pobijedio u finalu Nizozemsku.
Španjolska je zatim s Del Bosqueom osvojila i Europsko prvenstvo 2012. a onda se nakon ispadanja u osmini finala 2016. on povukao s izborničkog mjesta. Od tada samo prati nogometna događanja. U mirovini je i ne namjerava više trenirati niti jednu momčad.
U razgovoru za 24sata osvrnuo se na Hrvatsku, koja je prije dvije godine osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu, a koja prema njegovom mišljenju i dalje konkurira za naslove.
Vaša predzadnja utakmica s reprezentacijom Španjolske bio je poraz od Hrvatske s 1-2 u skupini na Europskom prvenstvu 2016. Nakon nje ste poraženi i s 0-2 od Italije u osmini finala čime niste uspjeli obraniti naslov. Jeste li možda na tom prvenstvu pomislili da bi Hrvatska mogla napraviti veliki rezultat i možda otići do kraja, posebno nakon što vas je pobijedila?
- Na svim natjecanjima na kojima je nastupila, Hrvatsku se moglo vidjeti među favoritima za osvajanje naslova. Tako je bilo i na tom Euru. Smatrao sam da može otići jako daleko. Uvijek su favoriti isti, to su Njemačka, Francuska, Italija ili Španjolska, ali za mene je također Hrvatska favorit posljednjih godina.
Prije točno dvije godine Hrvatska je osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. To vas dakle nije iznenadilo?
- Ne, ne, to nije bilo nikakvo iznenađenje. Meni se je oduvijek sviđao nogomet kakav se igrao u Jugoslaviji, i kakvog je kasnije igrala Hrvatska, i kakvog je prikazala na posljednjem prvenstvu. Tako da me taj uspjeh Hrvatske nije iznenadio.
Mnogi se sada pitaju može li Hrvatska nastaviti s takvim uspjesima. Vi ste pak bili preuzeli Španjolsku nakon osvajanja Eura 2008. pa ste ju zadržali u vrhu svjetskog nogometa te podizali pehare 2010. i 2012. godine. Postoji li recept za održati se na takvoj razini?
- Nema nikakvog recepta. Potrebno je održati određeni kontinuitet, nastojati obnoviti momčad na prirodan način. Primjerice, 33 posto igrača Španjolske koji su bili osvojili Europsko prvenstvo 2008. u Beču nije otišlo na Svjetsko prvenstvo 2010. Na Euru 2012. nije bilo 50 posto onih igrača iz Beča. No zadržali smo kontinuitet u obliku stožernih igrača poput Sergija Busquetsa i Gerarda Piquéa kojima smo na prirodan način priključivali nove igrače. Mislim da bi to i Hrvatska trebala napraviti, ona također ima starije igrače na koje treba računati te im postepeno pridodavati mlade. Kontinuitet preko iskusnih igrača smatram bitnim, to je ono u što ja vjerujem. Ali opet, nisam ja tu za davanje savjeta.
Među igračima za održavanje kontinuiteta je i 34-godišnji kapetan Luka Modrić, najstariji igrač Real Madrida. Vi ste ponikli u 'Kraljevskom klubu' te igrali za njega od 1973. do 1984. godine. Kako vi ocjenjujete Modrića i njegovu sadašnju situaciju?
- Ne volim nikoga pojedinačno komentirati, ali evo reći ću vam u jednoj rečenici. Njegovo dovođenje je bio odličan transfer, odličan posao za Real Madrid. Na terenu se uvijek ponaša kao gospodin, a uz to je sjajan igrač. Više od toga ne mogu reći jer ga ne poznajem osobno, niti znam puno više o njemu.
Vi ste također igrali na poziciji veznog igrača u Real Madridu. Možete li usporediti sebe i njega?
- Ne, ne, ne. Ne mogu to. On je veliki igrač u svakom smislu, jedan kompletan nogometaš sredine terena, radi sve, i to momčadski. Također pokazuje individualne kvalitete. Ali kažem ne poznajem ga osobno niti znam nešto drugo o njemu.
Ali po stilu igre...Je li vaš stil bio drugačiji?
- Bilo je to potpuno drugačije razdoblje, igra je bila okomita i spora, pa je nemoguće uspoređivati stilove.
Kada ste bili trener Real Madrida od studenog 1999. do srpnja 2003 jeste li namjeravali dovesti nekog hrvatskog igrača, a možda niste uspjeli ili niste mogli? Je li postojala takva opcija?
- Ne sjećam se...u ovom trenutku se baš ne mogu sjetiti....
Robert Prosinečki je od 1991. do 1994. bio vezni igrač Real Madrida. Možete li usporediti njega i Modrića?
- Bili su to različiti igrači, ali obojica velike kvalitete. Prosinečkog sam imao ovdje kratko vrijeme kada sam bio pomoćni trener (od ožujka do srpnja 1994.), bilo je to nekoliko mjeseci. Živio je gdje i ja te smo imali jako dobar odnos. Sada je, međutim, tu Modrić koji je također sjajan sportaš
Zinedine Zidane je neki dan rekao kako posao trenera Real Madrida jako stresan, te da ne zna koliko će se dugo baviti trenerskim poslom. Da vam klupski predsjednik Florentino Pérez ponudi klupu i da vidite dobar projekt ondje, što bi ste mu odgovorili?
- Izvan nogometa sam, ja sam jedan bivši trener, i kao takav želim ostati korektan pa ako bi me pozvao Real Madrid ili bilo koji drugi klub odbio bih. Ne muči me nikakva nostalgija, moja era je prošla. To je posao za ljude s više energije nego što je ja trenutno imam.
Jeste li imali pobunjenih igrača ili skupina igrača u svojim momčadima. I kako ste to rješavali, kaznama ili nekim drugim načinom?
- U Real Madridu i Španjolskoj imali smo jako dobre igrače, simpatične, i nisam imao velikih problema. No svatko je dijete svoje majke i oca, a u svakoj obitelji može doći do neslaganja i tenzija. Ukoliko se pojavi takav igrač bitno je da njegovo neraspoloženje i nezadovoljstvo ne našteti grupi. Ukoliko se želi ostvariti uspjeh neophodan je korektan radni odnos. Jako vjerujem u zdravu atmosferu u svlačionici, u taj korektni radni odnos. Trenerova uloga je tu jako bitna jer on upravlja svlačionicom. Njegov karakter, iskustvo, kakva je osoba, osjećaj za pravdu i poštenje prema svakome. Sve je to bitno. Ja sam imao neke neugodne situacije ali najvažnije je poštivati igrače i da te oni poštuju. Bez toga je teško imati inteligentnu i ujedinjenu grupu.
Barcelonin branič Gerard Piqué, kojem je publika diljem Španjolske zviždala zbog podržavanja katalonskog referenduma, nedavno je ispričao kako je okrvavljenog lica igrao za Španjolsku na prvenstvu 2010. Možete li reći nešto o tome i kako ste vi upravljali polemičnim situacijama i nešto o Piqueu?
- Trener, a napose u Španjolskoj, ne poziva igrače na temelju toga gdje netko igra i gdje je rođen. Nastojali smo zvati najbolje. Ja sam došao na izborničko mjesto nakon što je moj prethodnik Luis Aragonés osvojio Euro 2008. Ubrzo nakon toga reprezentaciji se priključio Piqué i još neki jer se sve ekipe malo po malo trebaju obnavljati. On nam je bio važan, lice mu je doslovno bilo razbijeno, to se vidjelo i na fotografijama. Riječ je o korektnom, izuzetno dobro odgojenom dečku, jako simpatičnom. S njime nismo imali nikakvih problema, upravo suprotno. Olakšavao nam je stvari. Uvijek je postojalo međusobno uvažavanje.
Jedan od poznatih incidenata u španjolskoj ligi bilo je 2002. godine ubacivanje svinjske glave na Camp Nou čime su navijači Barce izrazili ogorčenost veznjakom Luisom Figom jer je bio prešao u Real Madrid. Vi ste tada bili trener madridskog kluba, kako ste to doživjeli?
- Sjećam se jako dobro toga. Bila je to situacija s igračem kojeg je Barcelona dovela i koji je ondje imao fantastičan učinak pa iznenada promijenio klub došavši u Real Madrid. Potrebno je to razumjeti. Svi mi koji pratimo svoje ekipe imamo u srcu te svoj klubove... to je bila usijana situacija...Kod nas je Figo bio veliki profesionalac, primjer konkurentnog igrača, on je igrao za oba kluba s maksimalnim entuzijazmom i dostojanstvom.
Drugi Portugalac, Cristiano Ronaldo, otišao je prije dvije godine iz Real Madrida u Juventus. Je li to osiromašilo španjolsku ligu?
- Odlazak takvog igrača je loš za španjolsku ligu, u to nema sumnje. Osim toga nogomet je posljednjih desetak godina bio pod dominacijom Messija i Ronalda...a Španjolska je uspjela biti svjetski prvak tijekom njihove ere, tijekom dvojice najboljih na svijetu.
Kako ste doživjeli taj naslov svjetskog prvaka, jeste li odmah bili svjesni postignuća ili je trebalo proći neko vrijeme da spoznate kako ste odveli Španjolsku do njenog prvog naslova prvaka svijeta?
- Nisam osoba koja ispoljava osjećaje. Sve prihvaćam kao nešto normalno. Uostalom, bio sam trener, to mi je bio posao, imao sam grupu igrača koji su sve napravili, oni su ti koji nas učinili svjetskim prvacima. Pa ipak, ne želim samog sebe staviti posljednjeg u tom redu zaslužnih. Španjolska je 2010. godine posigla potpunu integraciju svojih igrača, ekipa koja se prethodno stvorila tada se maksimalno ujedinila, postigla je vrhunac integracije. To nam je pomoglo da se riješimo starih kompleksa i da postignemo nešto što nikada nismo. Čak su nam i dresovi izgledali drugačije. Nekada smo nosili one koji bi se pod kišom slijepili uz tijelo, a na tom prvenstvu su nam i novi dresovi bili nešto posebno, izgledali su kvalitetnije.
Time ste dosegnuli vrhunac karijere. No o čemu ste razmišljali kada ste prekinuli igračku karijeru poslije 339 nastupa za Real Madrid i pet osvojenih prvenstava?
- Kada sam ja završio igračku karijeru, mislio sam samo kako postati trener koji bi formirao mlade igrače. Radio sam u podmlatku 17 godina, formirajući igrače, prateći ih i dovodeći u klub. Niti kao igrač, niti kao trener, niti kao trener prve ekipe i zaposlenik nisam se osjećao nezamjenivim. No osjećao sam se korisnim. Kao dobar zaposlenik znao sam da će doći drugi, koji će možda napraviti i bolji posao. Sretan sam što sam tijekom karijere imao velika iskustva, puno doživljaja...Nogomet mi je dao emocionalnu stabilnost, ravnotežu, tu duševnu snagu koja je potrebna.
Kao trener Real Madrida osvojili ste dva naslova prvaka Europe (2000. i 2002.), dva španjolska prvenstva, Interkontinentalni kup, europski te španjolski superkup. Kako ocjenjujete Zidanovo vođenje momčadi?
- Na dva mjesta gdje treba upravljati jedan trener, izvan terena i na njemu, nastoji održati dobar odnos s igračima i ostvariti što više pobjeda. Od njega se ne može tražiti više s obziroma na ono što je postigao i što postiže.