Kad je Igor Vori (37) debitirao za reprezentaciju, njegov današnji suigrač Halil Jaganjac imao je dvije godine. Godine prolaze, no Vori ostaje. Dobro, Babić ga je odbacio, ali Lino Červar je vratio igrača od svojeg najvećeg povjerenja. I, nakon što je Duvnjak otpao, promovirao ga u kapetana.
- I danas, u ovim godinama, i dalje imam tremu uoči utakmice. Da toga nemam, ne bih više ni igrao. Dok god se znojim prije utakmice, dok god dobiješ ‘olimpijske krugove’ ispod pazuha, dobro je. To znači da i dalje imaš volju, želju, motiv, da goriš, da radi adrenalin. Kad to nestane, bit će to vrijeme za kraj - kaže Vori.
Dežurni pljuvači na društvenim mrežama uzeli su ga na zub na ovom turniru, no ne treba to shvaćati previše ozbiljno. Vori svoj posao odrađuje. Možda ne kao nekad, ali vrlo pošteno, s maksimalnom željom.
- Neke stvari više ne mogu kao nekad, protiv prirode se ne možeš boriti, ali ni na trenutak nisam tražio bilo kakvu poštedu - kaže Igor, koji i danas pamti osjećaj kad je doznao da ide na SP u Portugal, svoje prvo veliko natjecanje.
- Bio sam na pripremama u Rovinju, ali nisam mislio da ću stvarno ići na SP. Kad je Lino pročitao moje ime, nisam znao kuda sa sobom od sreće. Leptirići u trbuhu su proradili, odmah sam išao zvati mamu, tatu, curu... Tu shvatiš da si dio nečeg velikog.
Malo je igrača i trenera koji su toliko povezani, čije su karijere toliko isprepletene kao Vorijeva i Červarova. No krenimo od početaka...
- Rukomet sam počeo igrati prilično kasno, s nekih 16 godina. Bilo je to vrijeme Atlante, svi su poludjeli za rukometom, pa smo tako i mi na ulici, umjesto nogometa, počeli igrati rukomet. Odrastao sam u Sesvetama, pa sam tamo i počeo. Igralo se vani, na betonu, i kad je bilo hladno, i vruće, kišno... Ali kad si dijete, ništa ti ne smeta. Znali smo sa strane čekati da prestane kiša i, kad konačno stane, ajmo igrati. Metle u ruke, prvo pometeš teren od vode i kreneš. Lopta katastrofa, puna vode, teška, ali igraš. Padneš, ubiješ se, dižeš se, ideš dalje... I čeličiš se kroz sve to - pamti Vori, koji je ubrzo došao i do Zagreba.
Vori na lijevom vanjskom
- Počeo sam u trećoj momčadi, igrao sam lijevog vanjskog, ali zapravo uopće nisam igrao. Već sam mislio odustati, imao sam 17 godina i nije mi se dalo svaki dan putovati iz Sesveta na treninge, a kada dođe utakmica, nema te nigdje. Bio sam baš na rubu da odustanem - govori Vori pa opisuje spasonosni trenutak.
- Kad je došla smjena generacija, dečki iz treće ekipe su prelazili u drugu, a među njima su pozvali i mene. Ništa mi nije bilo jasno, ne igram u trećoj momčadi, a sad bih, kao, trebao ići u drugu. No onda je trener Boris Dvoršek došao do mene i rekao: ‘Slušaj, imamo viziju. Želiš li igrati pivota?’ Nisam sekunde dvojio. Čim sam čuo ‘igrati’, bio sam spreman pristati na sve - sjeća se Vori.
Mladi pivot se borio, “udarao i svoje i tuđe”, a to se svidjelo i treneru prve momčadi Velimiru Kljaiću. No kad je došao Zdravko Zovko, Vori je opet ostao zakovan za klupu.
- Momčad je bila strašna, ispred mene su bili Maglajlija i Jović, tako da sam nakon sezone u prvoj momčadi tražio papire, želio sam otići negdje igrati. I sve sam dogovorio s Medveščakom - priča Igor.
Tu se dogodio ključni trenutak. Točnije, ključni susret.
- Išao sam na prvi trening s Medveščakom, parkirao se ispred Doma sportova, kad me zaustavi - Lino Červar. I kaže mi: ‘Mali, gdje će ti?’. Do tada čovjeka nisam vidio u životu, ali on je mene očito znao. Taman je bio preuzeo Zagreb. I kažem da idem na trening Medveščaka, da sam sad tu... A on mi kaže: ‘Ne, ne, ne! Ti ideš sa mnom na trening”. I vratio me u Zagreb - ispričao je Vori.
Novca u klubu nije bilo, ali radilo se žestoko. A kad je Lino iz Zagreba otišao u Italiju, poveo je i Vorija sa sobom.
Prijatelj Davor, sin Dule
- Ne bih rekao da me čuvao, ali bilo mi je lakše s 19 godina, u tuđini, s njim kao trenerom. Ali nije me štedio. Dapače, meni je s njim bilo najteže, ali znao sam da je sve to za moje dobro. I zato sam, kad se Lino nakon dvije godine vratio u Zagreb, i ja vratio s njim - kaže Vori.
Prošao je nakon toga Barcelonu, Hamburg i Pariz, još dvaput se vratio u Zagreb, a što znači da je živio u velegradovima.
- Glupo je reći da je rukomet provincijski sport, ali igra se u manjim gradovima. Ja sam, s druge strane, igrao u sjajnim gradovima. Najljepše mi je bilo u Njemačkoj, to je ipak nešto posebno, a da moram birati gdje bih živio, tu Barcelona nema konkurencije. Živio sam na plaži, uz more... Ma divota, nešto kao Charlie Sheen, ha, ha - govori hrvatski kapetan.
Mijenjao je klubove, osvajao trofeje, stjecao poznanstva i prijateljstva, a najbolji je nakon svih ovih godina ostao...
- S Davorom Dominikovićem! S njim sam baš dobar, i živimo jedan pokraj drugoga, igrali smo zajedno u reprezentaciji, ali u Hamburgu... Ali sa svima sam u dobrim odnosima. Evo, i s Kopljarom, Zrnićem, Duvnjakom... Dule je osam godina mlađi od mene, ali šest godina smo igrali skupa, došao je u Hamburg kad je imao 20 godina i doživljavao sam ga gotovo kao sina - kaže Vori.
U rukometnim krugovima znale su kružiti priče kako nije u najboljim odnosima s Ivanom Balićem, kako su njih dvojica daleko od prijatelja.
- Ne znam odakle to. Naravno da ne možeš biti u stalnom kontaktu s 50 ljudi, ali Ivano i ja nikad se u životu nismo posvađali. Možda smo se koji put porječkali, ali i sa ženom se porječkam, kako neću sa suigračem?! Kad se vidimo, Balić i ja normalno pričamo, popijemo kavu. Nema među nama nikakvih problema - istaknuo je Vori.
Poučak Slavena Bilića
Ovih dana, kao i svi naši rukometaši, živi pod velikim pritiskom, nacija varira od euforije do depresije, koja je gotovo nastupila nakon Švedske, no Igor se zna s tim nositi. Ima, ako ništa drugo, iskustvo s prvenstva 2009. godine.
- Sjećam se da je Slaven Bilić tada došao u naš hotel i u nekom razgovoru rekao: ‘Da mi ponude ne znam koje pare, ne bih pristao da nogometna reprezentacija igra doma’. Eto, takav je to bio pritisak - kazao je Vori, svjestan da ništa drukčije ne može biti ni sad.
No dovoljno je toga iza njega, kako u klupskom rukometu tako i u reprezentativnom.
- Neusporedivo je to. U klubu igraš za novac, to ti je i posao, a ovdje igraš iz ljubavi prema dresu koji nosiš. Naravno da je osjećaj bitno drukčiji.
Kad je krenula priča o najdražoj pobjedi, odmah je spomenuo finale OI-ja u Ateni, turnira na kojem je bio naš jedini pivot. A kad je riječ o najtežem porazu u karijeri, razmišljanje je trajalo još kraće.
Još ova sezona i gotovo
- Finale SP-a 2009.! U svlačionici je nakon tog poraza bilo katastrofalno. I netko dođe i kaže: ‘Otuširajte se pa idemo na Trg’. Vani užasno hladno, mi izgubili... Mislili smo da nitko neće doći, kad ono - pun Trg. I vidiš da si ljudima donio sreću, zadovoljstvo, bez obzira na sve. Kad vidiš da su ljudi zadovoljni, da cijene ono što si napravio, odmah je i tuga manja - kazao je Vori, koji će rukomet igrati još ove sezone.
- U zadnjoj godini ugovora sam u Zagrebu i teško da ću nastaviti dalje. Imao sam nedavno ponudu da opet idem u Njemačku, ali odbio sam. Tamo gdje sam počeo želim i završiti. Nikad ne reci nikad, ali mislim da su ovo moji zadnji trzaji. Ne želim ‘ući u crveno’, povlačiti se po terenu - zaključio je Igor Vori.
Nitko kao Gille! Nama dvojici u Hamburgu nije trebao trener
Najveći pivot svih vremena? Ja obožavam Bertranda Gillea. Kad sam došao u Hamburg, on je tamo bio zvijezda i tražio sam razgovor s njim budući da smo igrali istu poziciju. Nakon toga smo se toliko povezali da nas sljedeće tri godine trener niti jednom nije mijenjao. Dogovarali smo se i mijenjali se sami. Ostali smo veliki prijatelji.